Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
10 komentara

Traži supruga: ‘Vratila bih mir kada bih našla mog Dubravka’

Nestao u okolici Gline: Ljiljanu Gregorin (58) samo su jednom pozvali na identifikaciju. Tad su pokazali gardističku čizmu i pitali je li Dubravkova...

10 komentara

Zadnji put supruga Dubravka vidjela sam 28. rujna 1991. godine. Došao je kući za vikend i rekao da se spremaju za akciju na Baniji, da će se javiti. Dva tjedna nisam imala nikakvih informacija. A tad se počelo šuškati da se zbilo nešto strašno. Saznala sam da su trebali biti smješteni u Viduševcu kraj Gline.

POGLEDAJTE VIDEO:

Putovali su noću i 30. rujna 1991. godine u Maloj Solini doživjeli jak tenkovski napad. Prije toga moj suprug i njegov suborac uspjeli su uništiti neprijateljski tenk, ali ih je pogodila tenkovska granata. Bili su razneseni.

Unučad pita gdje je grob 

Na taj se teren nije moglo doći sljedeće četiri godine, a je li netko pokopao koju kost i ostatke, to je i dalje upitnik iznad moje glave, pripovijeda nam Ljiljana Gregorin (58) iz Dugog Sela. Ostala je sama s 10-godišnjom kćeri i četverogodišnjim sinom, kojima nije znala objasniti gdje im je otac.

- To je bila teška borba, a borba je i danas. Jer reći djeci da im se tata vodi kao nestao... Kako da im to objasnim? Rekla sam im da je bio u ratu, da su se događale strašne stvari, ali imali su tisuću pitanja na koja nisam znala dati odgovor primjeren njihovoj dobi. Oboje se i danas sjećaju oca. Kad je nestao, sin je imao četiri godine, no fascinantno je kako pamti detalje i mjesta na koja ga je otac vodio. Kćeri je teško kad se priča o tati. A ja kroz to opet prolazim jer imam unučad. Najstariji, sad 16-godišnjak, kaže mi: ‘Bako, ja znam da je tatin tata umro. A gdje je njegov grob?’ I mi tu djecu odvedemo na Mirogoj, pokažemo im pločicu i kažemo: ‘Evo ovdje’. To je vrlo teško - s tugom u glasu pripovijeda Ljiljana.

Supruga je upoznala 1976. godine. Bila je vrlo mlada, on naočit mladić koji je služio vojsku. Čekala ga je da odsluži vojni rok, a vjenčali su se u studenom 1978. godine. Kćer je rodila 1981., sina šest godina kasnije.

- Suprug je radio kao domar u mjesnoj zajednici Mlinovi. Kako se nagovještavao rat, najprije je sudjelovao u stražama koje su organizirale mjesne zajednice. U ljeto 1991. godine odlučio je prijaviti se u Zbor narodne garde. Protivila sam se, ali rekao mi je: ‘Ako ćemo svi sjediti doma, tko će braniti Hrvatsku?’. Eto, dva mjeseca kasnije stradao je i nestao - s bolom u glasu priča Ljiljana. Domeće kako nikad nije dobila njegov sat, vjenčani prsten, niti jedan osobni predmet. Želja za istinom toliko ju je gušila da je pošto poto odlučila potražiti odgovore. Zaputila se u zapovjedništvo u Trsteniku.

- Odlučila sam njegove nadređene na licu mjesta pitati što se dogodilo i zbog čega punih 14 dana nisam dobila nikakvu obavijest. Jer bez obzira na sve strahote, ja sam o tome trebala biti obaviještena. Ponovili su da je napad bio strahovit, da su ljudi bježali glavom bez obzira, što gardisti, što mještani. Sve se zbivalo noću i nije se moglo vidjeti gdje je tko bio. Eto, to je bilo sve što sam saznala.

Javite ako nešto znate 

Zato bih voljela, ako postoji netko tko je vidio taj napad i tko zna gdje su pokopani, ne samo moj muž nego ostaci ostalih, neka se anonimno obrate institucijama. Da ih možemo dostojanstveno pokopati, kako su zaslužili - niže Ljiljana dok joj se suze cakle u očima. Svijeće pali kod križeva na grobljima koja obilazi, na Mirogoju, gdje je zid boli, ali i kraj vječnog plamena.

- Tamo smo bili na identifikaciji putem slika i osobnih predmeta. Sa mnom su bili Dubravkova majka i braća. U mrtvačnici su nam pokazali samo jednu vojničku čizmu, za koju smo mi trebali reći da pripada Dubravku. To je bilo strašno, i gospodina koji je za nas bio zadužen samo sam upitala: ‘Postoji li u toj čizmi napisano ime i prezime moga muža?’ Takve čizme su imali svi gardisti i ja jednostavno nisam mogla reći da ta čizma pripada njemu. Odlučili smo da ne želimo reći da je to njegovo. Jer pokopati jednu vojničku čizmu i reći da je tu njegov grob, s tim se nismo mogli složiti - objašnjava Ljiljana, koja je do sada isplakala mnoštvo suza. Plakala je kad bi ostala sama. To radi i danas.

Da nađe muža, našla bi mir 

- Kad sam djecu stavila na spavanje ili kad su otišli u školu, razmišljala sam, vraćala film, isplakala se, i bila spremna dočekati ih iz škole. Uvijek su me pitali zašto plačem, a ja izmišljala svašta, samo da ih time ne bih opterećivala - priznaje Ljiljana otirući suze. Napominje da je imala veliku potporu od svekra i svekrve, svjesna da je i tim ljudima bilo teško zbog nestanka sina.

- U takvoj teškoj situaciji ne možete biti utjeha jedni drugima. Svatko ima svoj pogled na život, svatko se na svoj način nosi sa svojom boli, ali njihova je potpora uvijek bila tu. Moja svekrva bolno je preživjela nestanak sina, a u udruzi je zastupala i mene. Umrla je 2004. godine s nadom da će ga ipak pronaći - objašnjava Ljiljana. Da pronađe supruga, pronašla bi mir. Iako se još potajno nada da će se pojaviti na vratima.

- Da ga pronađem, bar jednu kost, Imala bih neko mjesto na koje bi moja djeca mogla doći i reći: ‘Evo, tu je naš tata’. I da me sad čuje, poručila bih mu da se vrati. Ali od kuda će se vratiti - sliježući ramenima pita se Ljiljana.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Možda vas zanima i ovo:
Message