Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
27 komentara

Traži svoga brata: 'Nađem li ga, pokopat ću ga s odličjima'

Tomica Babić bio je hrvatski policajac. Nestao je u proboju iz Kostajnice. Mira za njim i dalje ustrajno traga i ne može se pomiriti da ga nema. Majka je umrla 2012. ne dočekavši da ga nađe. Otac je umro 1995.

Foto: Željko Hladika/24sata/Privatni album

Brata Tomicu Babića zadnji sam put vidjela u kolovozu 1991. u Zagrebu, kamo smo stigli kao prognanici. Bio je to kratak susret. Spremila sam mu čistu robu, izljubili smo se s njim, plakali i oprostili, ali nismo znali da je to naš zadnji susret, pogleda uprtog u daljinu prisjeća se Mira Ometlić (64) iz Hrvatske Kostajnice.

POGLEDAJTE VIDEO:

Dok joj treperavo svjetlo svijeće podrhtava na licu, mislima se vraća na taj 12. rujna, kad je zauvijek ostala bez voljenog brata. Prilikom proboja iz Hrvatske Kostajnice na njihova su vozila zapucali pobunjeni Srbi.

Zasuli su ih i granatama iz obližnjih kuća. Neki su preživjeli, neki poginuli, a Tomica se, uz bratića i šogora i danas, 27 godina kasnije, vodi kao nestao. A bio je, kaže Mira, njezin mezimac. Od nje je bio mlađi 13 godina, a ona se, kao starija sestra, požrtvovno o njemu brinula. Osim beskrajnog ponosa osjećala je i strepnju kad se u samim počecima priključio policiji u Hrvatskoj Kostajnici.

Foto: Željko Hladika/24sata/Privatni album

- Bili smo jako bliski. Tomica je bio jako dobar dečko, odličan učenik i student, dijete za poželjeti. Na samom početku rata prijavio se u policiju. Kada su prvi tenkovi iz Kostajnice išli za Dvor, trebali su ih ispratiti naši policajci. U jednom od vozila bio je moj brat. Iz tenkova su iznenada zapucali na njih, a jedan je krenuo na policijski Land Rover i zdrobio ga gusjenicom. Od udarca su se otvorila vrata auta, a moj brat koji je s kolegama bio u tom Land Roveru uspio je skočiti u jarak i tako si spasiti život. I taj dan sam ga čekala, strepila, no ipak dočekala da dođe kući. Međutim, dva mjeseca kasnije zauvijek je nestao - otirući suzu kazuje Mira. U 27 godina, koliko traga za Tomicom, nema institucije u kojoj nije bila i nema vrata na koja nije kucala. Opisivala je što se dogodilo, davala podatke, DNK, ispitivala policiju, no do dana današnjeg ništa nije saznala. Gubitak sina silno je pogodio majku i oca.

- Moj tata se nije mogao pomiriti s tim da mu je sin nestao. Pao je u krevet i patio, a preminuo je nakon Oluje 1995. godine. Majka je također tugovala za sinom, plakala, noću se dizala i odlazila u dvorište govoreći da ide u Kostajnicu tražiti svoga sina. Umrla je 2012. godine ne dočekavši da ga nađe.

Vidite, ova odličja i spomenice pripadaju mom bratu. Želja moje majke bila je, ako ikada pronađemo Tomičine kosti, da to s njima položimo u grob. Ona je preminula, no ja ću nastaviti tragati za bratom i nadam se ispuniti majčinu želju - povjerava nam Mira. Rukama prelazi po fotografiji slikanoj prilikom odlaska njezinog brata i kolega u Hrvatsku Kostajnicu. To je posljednja bratova fotografija.

Foto: Željko Hladika/24sata/Privatni album - Da je moj brat nestao, saznala sam tek kad je Kostajnica pala. Navečer u 22 sata prvi su ljudi stizali iz Kostajnice i svakog sam ispitivala za Tomicu. Svi su šutjeli, izbjegavali odgovoriti. Nisam spavala, čekala sam i dočekala jutro, nove ljude koji pristižu u dvorište zagrebačkoga Građevinskog centra. Svi dočekuju svoje, a mojih nema. Ne znam koga sam više pitala gdje su, a netko je odgovorio: ‘Oni su mrtvi’. A ja ni dan danas ne znam gdje su - nemoćno širi ruke Mira. Do oslobađanja grada bili su u Zagrebu, a onda se vratili u Kostajnicu. Dočekala ih je do temelja srušena kuća. Privremeno su dobili stan, a potom se preselili u obnovljenu kuću. Kao i tih proteklih godina, Mira se i danas nada da će njezin neprežaljeni brat Tomica odnekuda doći.

- Ja još živim u nadi. Iako mi razum kazuje jedno, ne mogu se nikako pomiriti s nestankom. I dalje se nadam da je negdje, da ga ima, da živi, da će doći. Ali dugo je to vremena. Ne znam kako se nosim s tom silnom boli koja je u meni, ali nosim se s njom. Ponosno. Vjerujte, nije lakše kako prolazi vrijeme. Najgore i najteže mi je kada dolaze blagdani, kad se svi okupimo za stolom, a brata nema. A samo bih željela da ga pokopam, da mu kosti položim u grob pored majke i da nađe svoj mir.

I mi kao obitelj da nađemo mir, da možemo doći na grob, pomoliti se i zapaliti svijeću, a ne da je palim po stanu. Zato molim svakoga tko nešto zna neka nam javi i olakša bol - iskreno kazuje Mira susprežući suze. No što ih više suspreže, one se jače kotrljaju niz njezino lice. Dane provodi uz Unu, koja teče uz njezinu kuću. Izađe u grad, brine se o vrtu, svakodnevno se čuje s djecom i iščekuje njihov dolazak. Tako barem, na neko vrijeme, misli o nestalom bratu zaokupi nečim drugim.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Možda vas zanima i ovo:
Message