'Tražili su da mog brata Rajka proglasimo mrtvim. Ali neću. Tražit ću ga dok živim i dišem'

Žao mi je samo što brata nisam zagrlio niti se s njim oprostio. Ali tko bi tog srpnja 1991. godine znao da se više nikad nećemo vidjeti, govorio nam je Marko Pavlović (59) iz Hrvatske Kostajnice 2018. godine.

POGLEDAJTE VIDEO

Ovaj čovjek već 30 godina pokušava naći brata Rajka. Tuga za nestalim sinom shrvala je i njegovu majku, koja je preminula u siječnju 2010. godine. Osim što je bila dijabetičarka, nije si željela priznati i pomiriti se da njezin Rajko više nikad neće doći kući.

- S bratom sam odrastao i živio u ovoj kući. Bio je godinu dana mlađi od mene i imao je 26 godina kad je nestao. Sjećam se da sam s njim iz dvorišta gledao kako prva kolona tenkova kreće prema Petrinji. Da se nešto počelo kuhati te 1991. godine naslućivali smo svaki dan. Rajkovi dojučerašnji prijatelji polako su nestajali iz sela i u tišini se priključivali ‘martićevcima’ - prisjeća se Marko. Tvrdi nam da se Rajko nikome nije zamjerao, ni s kim se svađao, a braća su bila uvjerena da ipak neće doći do najgoreg.

Pokušao saznati istinu

- Suprugu i jednogodišnjeg sina poslao sam vlakom za Jajce na sigurno. Ja sam ostao u selu. Bio sam u rezervnom sastavu policije, molio i kumio da mi daju neko oružje, ali oružja tad nije bilo. No na svoje sam oči vidio da se domaćim Srbima, kad bi dolazili po osobne i putovnice, ispod stola daju pištolji. Brata sam zadnji put vidio tog srpnja, kad me punac zvao da dođem u Jajce. Moj brat je bio miran i hladnokrvan. Očekivali smo da će stići pojačanje, oružje i pomoć, a ja sam bio uvjeren da ću se brzo vratiti te se s bratom nisam ni pozdravio. No kad je Kostajnica blokirana, nije joj se više moglo približiti ni s jedne strane - govori Marko ističući kako su pravoslavci iz Hrvatske Kostajnice znali točan dan i vrijeme kad će biti granatiranje. Samo bi se pokupili prije granatiranja i vraćali po završetku.

- Obično bi se grupirali u Bosanskoj Kostajnici i vraćali kao da ništa nije bilo. Oni su kovali plan za svaku hrvatsku kuću i obitelj, kako će se, kad i što raditi. Sigurno su imali popise, jer netko iz Srbije nije mogao znati čija je koja kuća i tko u njoj živi. Svi su oni redom sudjelovali i znali sve. Ali šute. Ja ne znam ne smiju li reći ili ne žele - kaže Marko. Kad je saznao da je Rajko nestao, na sve je načine pokušavao saznati nešto o njemu. Suprugu i sina iz Bosne je poslao svojoj majci za Njemačku, a on se prijavio u HV stacioniran u Komarevu, u kojem je bio do Oluje. No čitavo vrijeme nije imao mira i silno se želio vratiti u svoju slobodnu Kostajnicu. I naći brata.

Zarobili ga i odveli

- Rajko je bio dobar dečko, radio je u Željezari Sisak. Čuo sam da su ga još s nekolicinom zarobili i odveli na ispitivanje u Glinu, odakle mu se gubi svaki trag. Za slučaj mog brata nije odgovoran samo jedan čovjek, nego većina njih. Dobio sam čak i informaciju da su imali sastanak na kojemu su glasali da se njih oslobodi. Samo su dvojica rekla da se puste, svi su ostali bili za likvidaciju. To sam čuo od jedne žene koja živi u Srbiji. Iako se sve zna, neće onaj iz Srbije doći i reći gdje je netko pokopan i tko ga je ubio - ogorčen je Marko. Nema gdje nije pitao i tražio nestalog brata. Odmah nakon Oluje, kad je prvi put došao u Hrvatsku Kostajnicu, obilazio je susjede pravoslavce. I od svih dobivao isti odgovor.

- Nitko ništa od njih ne zna. Ako bi netko od njih i spomenuo Rajka, govorio bi o pokojnom Rajku. Odakle to zna ako nije ništa čuo, vidio ili sudjelovao? Koliko sam se do sada kazni naplaćao zbog pitanja o mom bratu! Čim nekoga pitaš, on tuži da si mu prijetio, da su mu ugrožena ljudska prava, ne smiješ ga krivo ni pogledati! Ali oni su abolirani i to je najveća greška jer ih ne možeš niti ispitati niti privesti. Ako i prijaviš, traže te dokaz, crno na bijelo. Ako nemaš, ništa od toga. S pokojnom majkom išao sam na identifikacije u Zagreb, no nikad ništa nismo našli. Dala je čak i krv. Nikakve obavijesti ni informacije mi ne dobivamo od institucija - sipa svoje ogorčenje Marko, koji je prisiljen svijeću za nestalog brata paliti u kapelici ili kraj križeva. Plaća, kaže, i grobno mjesto, da ga imaju gdje dostojno pokopati ako ga nađu.

Očekuje osudu i presudu

- Značilo bi mi puno da nađem brata, osjetio bih neki mir i olakšanje. I želio bih da se nađe krivac za sve te grozne stvari koje su napravili i da ih se za to osudi. Što bi oni očekivali od mene da sam ja ubio nekoga? Isto bi očekivali da se kazni onaj tko je za to odgovoran. I da ih se osudi. Do Oluje sam se nadao da je živ i da će odnekud doći. Tražili su čak da ga proglasimo mrtvim. Nisam htio. I neću. Neću sve dok ne dobijem dokaz da je mrtav - zaključio je Marko.

U Hrvatsku Kostajnicu vratio se drugi dan Oluje. Dočekala ga je devastirana kuća. U njoj su, kaže, živjeli Srbi. Pola su kuće zapalili, pola opljačkali i sve iščupali.

Iz dvorišta su gledali tenkove kako kreću prema Petrinji

Rajko je bio dobar dečko, radio je u Željezari Sisak. Bio je godinu dana mlađi. Sjećam se da sam s njim iz dvorišta gledao kako prva kolona tenkova kreće prema Petrinji. Rajkovi dojučerašnji prijatelji polako su počeli nestajati iz sela i u tišini se priključivati ‘martićevcima’, rekao nam je Marko.