Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
28 komentara

Trči se već 300 godina: Tko su nepoznati majstori sinjske alke

Otkrivamo tko su ljudi koji uljepšavaju odore alkara, pripremaju staze i godinama uvježbavaju alkarske rasne konje koji moraju trenirati od dana kada se oždrijebe

Miranda Čikotić/PIXSELL
Foto: Miranda Čikotić/PIXSELL
28 komentara

Po završetku Alke, posebno ove jubilarne, sve oči uprte su u slavodobitnika, no do tog trenutka cijela jedna mala vojska ljudi brine se da organizacija bude besprijekorna. Ova 300. sinjska alka mnogima je posebno zahtjevna, nema mjesta za pogrešku, nema radnog vremena i nitko se ne žali. 

Posljednjih tjedan dana prije Alke radile su se posljednje sitnice i rješavali neočekivani problemi, ali većina onog velikog posla obavljena je već odavno. Tako je čovjek koji se brine o alkarskoj ergeli, baš kao i svake godine do tada, konje počeo pripremati sredinom svibnja. 


- Pred Alku je ovdje uvijek velika gužva. Konji dolaze i odlaze, izvode se, treniraju, peru, šišaju. Nas je tu petero, ali uvijek tu ima zaljubljenika u konje koji pripomognu, a tu su i sami alkari koji treniraju svog konja. Od 15. svibnja konji se polako uvode u kondiciju da bi svoj maksimum dosegli na dan Alke. Tijekom tog pripremnog razdoblja za Alku konji se dodatno opterećuju, a tu je i vrućina, vani su po četiri sata pa se i prehrana nužno mijenja u odnosu prema zimskom razdoblju. Dobivaju više zobi, oko četiri kilograma na dan, od šest do osam kilograma sijena, nešto lucerne, dovoljno soli jer se znoje, ali i elektrolite prema potrebi. Tu su i drugi dodaci prehrani, iako to izbjegavamo jer su konji i bez industrijskih dodataka prije 300 godina postizali izvrsne rezultate. Nakon Alke konjima moramo polako skidati kondiciju, uvoditi ih u mirno, zimsko razdoblje jer ne možeš konja parkirati i konzervirati - objašnjava nam Stipe Šimundža (49), direktor ergele i voditelj izbornog programa. 

Alkarski konj trenira od kada se oždrijebi

No osim same prehrane, odabrani alkarski konj zahtijeva mnogo treninga od dana kad se oždrijebi. 


- Ergela je u funkciji osiguranja konja za potrebe Alke. Mi ne uzgajamo pasminu nego tip konja, a riječ je o alkarskom tipu, koji dobivamo od engleske punokrvne kobile i arapskog pastuha. U nas se rađaju i odmah odgajaju i spremaju kako bi jednog dana trčali Alku. Uzgojni program točno definira kakav konj mora biti, od visine do nekih osobina. Prvo što je važno jest da konj može pretrčati 160 metara staze u 13 sekundi, no to i nije tako težak zadatak. Konj mora imati udoban galop i biti plemenit, odnosno moramo biti sigurni da neće nekoga udariti, ugristi, propinjati se. I, naravno, mora lijepo izgledati jer su oni živući suveniri. Znamo kakvi su konji nekad bili i tako ih odabiremo. Prema nekoj definiciji, on mora biti lak jahaći konj orijentalnog tipa, krupnijih očiju, širih nozdrva, angloarapski konj - kazuje nam Šimundža i dodaje kako konj prvi put nastupa sa šest godina.

- No događa se i da šest godina nešto gojite i onda shvatite da taj konj ne ljubi Alku. Kad vidiš da nije za to, optužiš mu mater i ćaću, a kad vidiš da je dobar kažemo: ‘A jesmo ga lijepo napravili.’ Konj mora najmanje 15 dana prije Alke izaći na trkalište kako bi se vidjelo kako reagira, da ne bi bilo da konj dođe na stazu i bude nezainteresiran. Neki konji se zamore pa ih treba odmoriti, bude kakvih ozljeda, pa ide rezervni. Za trkalište moramo imati spremno 27 konja, ali uvijek imamo spremnu rezervnu opciju - kazuje Šimundža koji je u ergeli od 2005. godine. 

Na pitanje koji mu je konj najdraži kaže kako ih ima više, ali ipak izdvaja četverogodišnju kobilu Žitnu.


- Nju je oždrijebila kobila Amulette, koju smo zvali Tupa, to dovoljno govori. Jako loše smo je ocjenjivali, nije se dobro ponašala niti je lijepo izgledala. Žitnu je oždrijebila s arapskim pastuhom i ona je ispala za deset. Kupila me svojom inteligencijom - kaže i dodaje kako je najstariji konj u ergeli Lazar, koji ima 24 godine. Nekada je trčao Alku, ali sada ga u alkarskoj povorci jaše barjaktar. 


Namještač alke po zvuku zna kako je alkar pogodio

Među ljudima bez kojih Sinjska alka ne bi funkcionirala je i Josip Runje Joko (63), koji je dio viteške igre već više od 30 godina. On je namještač alke i hodajuća enciklopedija. Od ‘84. do ‘89. godine bio je pomoćnik Mirku Jagnjiću, a ‘90. godine postao je namještač. 
Zatvorenih očiju, samo po zvuku, zna reći je li alkar pogodio jedan, dva ili u sridu jer svaki dio alke ima specifičan zvuk. Priznaje kako mora biti koncentriran tijekom ta dva i pol sata trke, bez iznimke, bilo pakleno vruće ili nemilice lijevala kiša.


- Kad alkar takne alku, čuje se lagani ‘cik’ i ona ostane visjeti. Tada ja vičem ‘u ništa’ - kazuje nam Runje. 

Za podlogu na trkalištu, ali i da bi sve vezano uz trkalište bilo u redu već 12 godina brine Ivan Vrca (62).

- Ova ulica nazvana Alkarsko trkalište jedna je od žila kucavica Sinja, a kad se pretvori u trkalište, cijeli grad se ‘premjesti’. Alka je rođena u sadašnjim Alkarskim dvorima, a ovo trkalište je idealne dužine i konfiguracije. Konj se ne bi zaustavio da nema uzbrdice koja vodi prema dvorima - kazuje Vrca. 


- Podlogu rade u dva sloja, prvi je tvrđi sloj, a onaj drugi je rahliji i mekši. Mora biti ‘udoban’ za konja i za alkara. Ova podloga čuva konjičke noge i ima karakterističan zvuk. Oni koji godinama prate trku, samo po tim zvukovima znaju reći što se događa. Cijelom ugođaju daju posebnost i ovi maruni koji, kad bi mogli govoriti, prepričali bi nam koga su sve tijekom godina ovdje vidjeli, što se pričalo, koga klelo i slavilo, koga tračalo i vračalo - govori Vrca. 

U slučaju kiše pokrivaju stazu: 'Mi smo kao Wimbledon'

Napominje kako ozbiljne pripreme trkališta počinju 1. srpnja, a što rade u slučaju kiše, koja je, primjerice, ‘76. odnijela podlogu, kaže kako su godinama vijećali, raspravljali i smišljali što napraviti.

- Morali smo eksperimentirati s raznim rješenjima, a kao idealno i najjednostavnije rješenje pokazao se najlon kojim pokrivamo stazu u slučaju kiše. Mi smo kao Wimbledon - smije se Vrca. 

Dok smo razgovarali s Vrcom, radile su se i posljednje pripreme tribina koje ove godine imaju 6000 mjesta, što je gotovo 2000 više nego prošlih godina. Ante Budimir (51), čija tvrtka montira tribine, kao i njegovi djelatnici Hrvoje Vugdelija (34) te Jozo Projić (36), ubrzano su rješavali detalje na tribinama, sitnice, ali i nenadane komplikacije. Samu montažu “odrade” u 15-ak dana, ali ove godine, zbog preinaka i povećana broja tribina, imaju nešto više posla.

Josip namješta alku

Josip Runje Joko već je 30 godina dio ekipe, a alku namješta od 1990. Alka uvijek mora biti na visini od 3 metra i 32 centimetra. Teška je 30 dekagrama, a štipaljke imaju šest dekagrama. Srida je 32 milimetra. Po zvuku zna raspoznati je li alkar pogodio.

Miranda Čikotić/PIXSELL

Duška priprema odore

Duška Alebić (56) za Alku mora prirediti točno 67 odora. Svaka se sastoji od hlača, krožeta i dolame. Čisti ih posebnom četkom, a katkad ih mora i zakrpati. Ona se već 27 godina brine da su svi alkarski momci uredni i čisti.

Miranda Čikotić/PIXSELL

Stipe trenira konje

Stipe Šimundža konje za Alku počinje trenirati 15. svibnja. Brine se o njihovoj prehrani i do Alke ih dovodi na vrhunac forme. No ni nakon Alke njegov posao ne prestaje nego im tada počinje skidati kondiciju i pripremati ih za mirnu zimsku sezonu.

Miranda Čikotić/PIXSELL

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message