Trebamo se bojati onih koji se zaklinju u svoju vjeru, a spremni su ubijati...

 Zorana Ferića (1961.) poznajemo kao pisca suptilne morbidnosti, autora crnohumorne poetike izrazito senzibiliziranog za suvremene urbane paranoje, pisca horora svakodnevice reflektirane u raznim opsesivnim temama koje se naizmjenično ponavljaju u svim njegovim djelima. Koketirajući već od svoje prve zbirke kratkih priča “Mišolovka Walta Disneya” (1996.) s tzv. stvarnosnom prozom, Ferić je sagradio prepoznatljiv literarni univerzum sazdan od intenzivnog, bizarnim protuslovljima sklonog, realističnog autorskog promišljanja ružnoća i apsurdnosti svijeta. Motivi bolesti, smrti, invaliditeta, preljuba, prostitucije, eksperimentalnih seksualnih ponašanja, interes za groteskno, karikaturalno, za odvratno, intenzivan fokus na iskustvenoj zbilji s naglaskom na prostor mašte kao mjesto utočišta i bijega, sve to čini književni svijet Zorana Ferića - svijet pisca koji čitavim svojim opusom, kako je jednom sam to lijepo definirao, nastoji od tragedije napraviti komediju. Svojim knjigama, uvijek smještenima u prostor koji dobro poznaje - ponajprije, to su njegov rodni Zagreb i jednako domicilni otok Rab, u kojima upornošću okorjeloga mazohista inzistira na neugodnom, ružnom, morbidnom imaginariju, često otvoreno oslonjenom na autobiografskom, Ferić si je prije četiri godine priskrbio mjesto na popisu autora nepoćudnih za školsku lektiru.

Ultrakonzervativnim nastojanjima usprkos, od njegove druge, nagrađene zbirke priča “Anđeo u ofsajdu” (2000.), preko romana “Smrt djevojčice sa žigicama” (2002.), “Djeca Patrasa” (2005.),”Kalendar Maja” (2011.) i “Na osami blizu mora” (2015.), svaka nova knjiga tog autora iščekuje se s nestrpljenjem. Objavio je još zbirku kolumni “Otpusno pismo” (2003.) i slikovnicu za djecu “San ljetne noći” (2018.). Upravo mu u izdanju VBZ-a izlazi nova knjiga, “Putujuće kazalište”, velika obiteljska saga u kojoj kroz priču o dvjema stranama svoje obitelji - majčinoj i očevoj - ispisuje društvenu, političku i ekonomsku kroniku hrvatske povijesti 20. stoljeća. Ponirući duboko u obiteljsku prošlost, tamo negdje sve od kraja 19. stoljeća pa do smrti oca 1992. godine, i dalje, Ferić se u ovom romanu najhrabrije i najotvorenije dosad hvata u koštac s vlastitom psihopatologijom: “Svatko je od nas zbroj svega što nije pribrajao” - citat Thomasa Wolfea s početka knjige možda najbolje definira piščevu namjeru - da pronikne, romaneskno interpretirajući obiteljsku i vlastitu povijest, u psihologiju svojih predaka i, u drugom dijelu knjige u kojemu se bavi brakom svojih roditelja, pokuša sastaviti svoj vlastiti profil kao zbroj svega onoga što čini psihološki profil njegova roda.

Fascinantno autobiografsko štivo, puno bolnih i neugodnih trenutaka, “Putujuće kazalište” moglo bi se opisati i kao potraga za srećom osobe koja je čitav život provela stojeći u sjeni obješenog. Dirljivo i moćno literarno putovanje kroz vrijeme, knjiga svođenja osobnih računa bez zapadanja u sentimentalnosti, panoramski pregled prošloga stoljeća, “Putujuće kazalište” veliki je roman-spomenik kojim se taj pisac još jednom potvrđuje kao jedan od najvažnijih suvremenih hrvatskih književnika. U povodu njegove nove knjige, sa srednjoškolskim profesorom hrvatskog jezika i aktualnim predsjednikom Hrvatskog društva pisaca, razgovaramo o svemu onome od čega je sazdano tkivo njegovih literarnih meandriranja - najviše o osobnim traumama i određenjima autora koji se nikad nije libio čeprkati po ranama.

Express: U ovoj ste knjizi napravili iskorak u neku vrstu potpunog autobiografskog ogoljavanja: koliko je dugo ona sazrijevala u vama? Čini se kao da su na neki način sve vaše dosadašnje knjige bile neka vrsta pripreme, ‘vježbanja’, za ovu...

Ne bih rekao da su sve moje knjige bile pripreme za ovu, one su, svaka od njih, bile samostalne u trenutku kad sam ih pisao, ali ovo svakako jest, donekle, sinteza onoga što sam radio kao pisac u posljednjih trideset i nešto godina. I u prošlim knjigama koristio sam neke autobiografske detalje, ali su oni bili kamuflirani fikcionalnim likovima, drugim imenima, drugim prostorima itd. Ti su se autobiografski detalji pretvorili u neku vrstu provodnih motiva koji se provlače kroz skoro sve moje knjige. Ovdje sam napravio iskorak u dokumentarno, biografsko i autobiografsko. Likovi ovoga romana su moje bake i djedovi, moji roditelji, ja sam, na neki način. Zašto na neki način? Zato što ovo ipak nije zamišljeno samo kao biografija, ni autobiografija, niti samo dokument vremena, nego prvenstveno roman. Istina je da se taj roman temelji na iskustvima s mojom obitelji i ponajviše na obiteljskim legendama, ali u njemu ima i jako puno fikcije. Štoviše, kad sam počeo pisati, nije mi bilo sasvim jasno gdje će biti ta granica između dokumentarnog i fikcionalnog, moram li se držati onoga što znam o svojoj obitelji ili mogu i izmišljati. U takvim dvojbama pisanje je zapinjalo sve do jednog trenutka i jedne misli, a trebalo je vremena da ta misao sazre. Onoga trenutka kad sam pomislio: ‘Mogu zamisliti što hoću, ovo je roman’, tog trenutka osjetio sam da mi je neusporedivo lakše pisati.

Express: Od vaše prve zbirke prošlo je gotovo četvrt stoljeća. Koliko se Zoran Ferić koji je 2020. objavio ‘Putujuće kazalište’ razlikuje od onoga koji je 1996. objavio ‘Mišolovku’? Kako je život utjecao na vas, na način na koji pišete?

Kad se piše, onda, čini se, dijelom stvaralačkog procesa postaje sve. Sve što u tom trenutku vidiš, čuješ, doživiš ili osjetiš odjednom se u nekom obliku, nikako ne direktno, uključuje u tu knjigu. Kao što se uključuje i ono što čitaš ili si pročitao i što je ušlo i u svijest i u podsvijest. Postajem svjestan da sam ozbiljnije počeo razmišljati o nekoj knjizi tek kad stalno nešto bilježim, na papiriće ili u mobitel, ili na margine knjiga. Sinopsise, rečenice, skice scena ili čak samo riječi. Zoran Ferić koji je 1996. objavio ‘Mišolovku Walta Disneya’ i ovaj danas ja prilično su različite osobe kao što su to različite knjige. U to vrijeme više su me zanimale groteska i karikatura, kratke, a ne duge forme, priče i zapleti, a manje likovi, metafora civilizacije u obliku Disneylanda. Danas me očito zanimaju duže forme, ‘Kalendar Maja’, ‘Na osami blizu mora’ i ‘Putujuće kazalište’ su opširniji romani u kojima se više bavim stvarnim likovima, a manje karikaturama, iako je nešto od te ljubavi prema karikaturalnom ostalo i do danas. Tu postoji i taj paradoks u doživljaju sebe. Imam dojam da se od dvadeset i pete ili šeste nisam bitnije promijenio. A onda, kad čitam svoje rane tekstove hvatam se za glavu, nasreću ne još i za pištolj jer sam itekako svjestan u koju glavu bi trebalo pucati. Razlike su tako velike da se pitam: ‘Pa kako sam uopće mogao nešto takvo napisati?? Pa to stvarno nisam ja!’. A jesam. I ono i ovo sam ja.

Express: Kad je riječ o ogledavanju sebe kroz obiteljsku povijest, ono što pretpostavljamo da znamo, ono što smo prihvatili kao istinu onakvom kakvom su nam je drugi prikazali ili kako se je sami sjećamo, često stvara koprenu koja onemogućuje da vidimo stvari onakve kakvima doista jesu. Koliko je ovu knjigu bilo teško ispisati?

Od svih knjiga do sada, ovu mi je bilo najteže napisati. I to zbog već spomenutog odnosa između dokumentarnog i fikcionalnog. A kad govorim o dokumentarnom, ne mislim toliko na dokumente koji su prisutni u romanu, a ima ih nekoliko, nego prvenstveno na te obiteljske legende koje su se provlačile kroz moje djetinjstvo, kao što se takve legende provlače i kroz djetinjstva mnogih ljudi. I upravo je u tome i odgovor na ovo sljedeće pitanje: što mi je u tom procesu najteže padalo? Ispisivao sam sasvim konkretnu i intimnu priču moje obitelji i često sam se pitao je li ona dovoljno zanimljiva da bi je čitali i drugi. Oni koji isto tako imaju svoje zanimljive obiteljske priče. I uvijek bih došao do dva zaključka. Prvo, radi se o jezičnom uobličavanju, kao što se u književnosti uvijek radi. O rekreiranju likova i razdoblja, njihovom ponovnom stvaranju može se reći. A drugo, upravo je možda to prepoznavanje drugih obitelji u priči ove obitelji ključ za to da knjiga nekoga zainteresira. I da u njoj prepozna i okolnosti vlastita života.

Express: Što vam je, u tom filigranski preciznom identitetskom ucrtavanju - ili bolje, iscrtavanju - bilo nekako najvažnije? Što vas od svega o čemu pišete u ovoj knjizi, na neki način, najviše određuje? Ili, da preformuliram, što ste to transgeneracijskim prijenosom naslijedili od svojih predaka, od kojih o nekima znate samo iz obiteljskih priča?

Ona je i toliko opširna upravo da bi se vidjelo što me određuje, odnosno što nas određuje. Trudio sam se iscrtati upravo tu liniju koja nas određuje - upravo je zbog transgeneracijskih trauma ovaj roman toliko narastao. Trebalo je pokazati sve to što nasljeđujemo i što nas oblikuje. Pa i traumu. Recimo, lik oca u romanu dobrim dijelom određuje njegov djed, a mene samoga moj otac. Bila mi je važna ta linija, od čovjeka kojega nikad nisam upoznao i znam ga samo kao jezičnu konstrukciju iz priča mojega oca, do mene samoga. I u tom određenju, u tom identitetskom ucrtavanju kako kažete, mogu se pratiti neki provodni motivi. Recimo, odnos prema oružju. Ili agresija kao odgovor na kompleksnost svijeta. Ja sam, recimo, naslijedio sklonost agresiji koju, nasreću, posljednjih godina držim pod kontrolom. Najvažnije mi je bilo pokazati zašto smo takvi kakvi jesmo, što nas je oblikovalo, kakve su nas slučajnosti iz prošlosti odredile i kako je na naše živote utjecala sama povijest. Bilo mi je zanimljivo pomisliti kako, da nije bilo Oktobarske revolucije koja je mojega djeda istjerala iz Rusije, ne bi bilo ni naše obitelji.

Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 20. studenog