Treća zima u kontejnerima na Baniji: 'Dosta je obećanja. Ne bi mijenjali ministre da su valjali'

Što sam ja sve preživjela, namučila sam se kroz cijeli život. Meni više ništa ne treba, meni još malo grob treba, kroz plač priča 89-godišnja baka Eva iz Bresta Pokupskog. Eva je čula nešto da se promijenio ministar, koji bi trebao ubrzati obnovu. Ne zna ništa o njemu, kao što ne zna ništa ni o njegovim prethodnicima. Nije joj to ni važno. Nju muče druge problemi.

Zatekli smo je u limenom kontejneru naslonjenom na drvenu kućicu s nadstrešnicom. Na velikom zemljištu oko kontejnera ostaci su još nekoliko starih i ruševnih objekata, nekadašnje štale u kojoj su držali teliće, kuće u kojoj su pekli rakiju... Odjevena je u crne šire hlače i crnu majicu stegnutu u struku, a na nogama ima crne čizmice. Preko ramena je prebacila sivu maramu, a preko glave rubac, poput mnogih starijih baka sa sela. Gotovo polovicu lica prekrivaju joj debele naočale koje stalno mora popravljati jer je okvir pukao sa strane.

- Ništa ne vidim, tko će meni naočale kupiti. Doktor mi je operirao oko, jedno je dobro napravio, drugo nije. I što ću ja sad - jada se baka.

Prisjetila se trenutka kad ju je 29. prosinca 2020. u 12 sati i 19 minuta zatekao razoran potres magnitude 6,2 prema Richteru.

- Potres me je pokrio, ja sam niz stepenice išla. Uzela sam neke robice, tanjura, najedanput vidim odoše stepenice, 19 stepenica je bilo, kuća je bila na sprat. Odoše stepenice, ja zašla u kuhinju. Tamo sam pala preko praga, sudoper na mene, ja na noge ne mogu danas, već je sad dvije godine, ja na dva štapa hodam - priča baka Eva.

Sama u kontejneru

Dok se prisjeća kako je zapomagala dozivajući u pomoć, ponovno joj suze kreću.

- Tu u mjestu ja nemam rodbine, tu ja nemam nikoga... Kad sam se izvukla ispod praga, jaukala sam, a joj što ću, ne mogu ja na noge. Ležala sam pod onim plotom, kad je jedan dečkić išao iz škole i rekao: 'Baka, vi ležite, voda teče ispod vas'. Bilo je isto kišno. Pita on zatim kako sam se izvukla. Ja odgovaram da sam se vukla od jutra do podne. Bojao se ući unutra jer je još treslo. Hodala sam po ulici, nitko mi vrata nije htio otvoriti. Zašla sam na brzinu unutra i uzela drva gdje sam imala suša, pa sam sjedila cijelu noć s poplunom pokrita i jaukala i plakala. To nikad ne mogu zaboraviti - kaže baka.

Rukom nam pokazuje gdje se kuća nalazila. Nema je više, srušena je jer se nagnula na stup električne rasvjete i prijetila da će se urušiti. Žali nam se da je bez vode i pokazuje prazne kanistere koje smo joj pomogli napuniti kod susjeda. Kaže da ima vode u kontejneru, no tvrdi da nije za piće.

- Vodu mi je nosio unuk, no i on je bolestan. Kad mu je srušilo staju gdje su svinje bile tu na brijegu, uznojio se pa mu bilo slabo. Tlak mu je skočio - zabrinuta je baka više za unuka i njegovo zdravlje nego za sebe. Priča nam o svom teškom životu, siromaštvu i gladi u djetinjstvu. Rodom je s područja oko Topuskog, zbog rata nije završila osnovnu školu. Mlada se i udala te sa 16 godina rodila prvu kćer, a kasnije i sina. Morala je naporno raditi te namirivati konje i teliće. Požalila nam se i na svekrvu i supruga, za kojega kaže da je znao biti nasilan ako konjima nije dala sijena. Nakon tako teškog života, baka Eva zaslužila je dostojanstvenu starost. Umjesto toga, već je treću zimu u kontejneru, a obnovu možda neće ni dočekati.

'Moj je život Petrinja'

Praznih obećanja dosta je stradalnicima koji su svoj privremeni dom dobili u kontejnerskom naselju Sajmište u Petrinji. Iako budućnost gledaju nešto pozitivnije nego Eva, i oni već više od dvije godine žive u neizvjesnosti.

- Možete li postaviti dva pitanja političarima i novome ministru. Imam i poruku koju bih htjela da im prenesete - prilazi nam žena svijetle kose i plavih očiju.

Zove se Ljubica (69) i rođena je Petrinjka. Tu je odrasla, dočekala mirovinu i umjesto da u njoj uživa pita se gdje će je država smjestiti i kako će je obeštetiti. Naime, Ljubica je do potresa bila vlasnica stana od 61 četvornog metra u samom centru Petrinje, u Ulici Artura Turkulina. Uklonjena je prije nekih mjesec dana, a preko puta mjesta gdje se nalazila gradi se osam novih zgrada sa 128 stanova za smještaj ljudi koji su ostali bez doma u potresu.

- Moje prvo pitanje je postoji li mogućnost da se višestambene zgrade naprave na mjestu gdje su i bile izgrađene? Naime, zamjenske kuće vlasnicima privatnih kuća gradit će se na istome mjestu u istom dvorištu pa zašto ne bi bilo tako i sa zgradama? Na to pitanje nam nitko još nije dao odgovor. Moje drugo pitanje je dokad ćemo imati privremeni smještaj, odnosno kad ćemo dobiti stan u trajno vlasništvo kao što smo i imali? Gordan Hanžek iz Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje i obnovu rekao mi je da su tih 128 stanova neotuđivo vlasništvo države pet godina. Što to znači, da ćemo mi još pet godina biti u privremenom smještaju? - pita se Ljubica.

Dan kad je vrijeme stalo

Unatoč problemima vedre je naravi, a njezin kontejner prepun je izreka, motivacijskih izjava i podsjetnika na "dan kad je vrijeme stalo". Pojašnjava nam da je samac, nije se udavala i nema djece, jedina imovina bio joj je stan, koji je uništen, i mirovinica u iznosu od 165 eura.

- Taj stan je bio moja budućnost. Moja mirovina nije dovoljna kako bih si mogla platiti mjesto u domu, računala sam da ću ostaviti stan državi ili gradu ili ga prodati kako bih mogla platiti mjesto u Domu za starije. Sad stana više nema, a nema ni Doma za starije. Moja budućnost je neizvjesna, i ne samo moja - priča Ljubica i dalje se smiješeći kao da je uz osmijeh sve lakše podnijeti.

Prelazi na poruku koju želi da prenesemo političarima.

- Ubrzajte obnovu dok još ima ljudi na Baniji. Imamo pravo na život pod svojim krovom i slobodu kretanja bez ruševina. Banija je zaboravljena. Popisivali su nas stotinu puta, naše OIB-e već i ptice na grani znaju, a mi još čekamo. Svi smo propali psihički i fizički. Ako se obnova ne ubrza, neće imati za koga raditi - poručuje Ljubica.

Nada se da se riječi premijera Andreja Plenkovića o obnovi Zagreba nakon potresa neće ispuniti i da on neće biti zloguki prorok.

- Ne daj Bože da se dogodi deset sekundi potresa, deset godina obnove, kako je premijer rekao, jer tko će od nas to doživjeti - kaže Ljubica.

'Rano je za prognoze'

- Bit će nešto, bit će nešto - konspirativno nam šapće Ante Jurić (68).

Susrećemo ga ispred njegova kontejnera u Sajmištu. Na nogama nosi čarape i gumene natikače. Sunčane naočale zataknuo je među sijedu kosu, a ispod sijede brade izvire smiješak.

- Rano je za prognoze, no vjerujem da bi se napokon nešto moglo ubrzati. Novi ministar obećao je da će nas doći posjetiti u ponedjeljak, pratio sam njegovu izjavu, vidjet ćemo hoće li držati riječ. Rekli su da će do lipnja ili kolovoza sva kontejnerska naselja biti rasformirana i da će svi ovi kontejneri u Petrinji nestati. To je plan ako će ići sve kako treba. Zgrade su porušene i radi se kompleks, novogradnja, preko puta policije. To je za one koji su bili u stanovima, nama će raditi kuće valjda kad stignu - govori Jurić.

Kaže nam da ima dvije kuće, na jednoj je crvena, a na drugoj žuta naljepnica. Nalaze se u Ulici Franje Miličića u Petrinji.

TROMA OBNOVA BANIJE Branka Bakšić Mitić o novom ministru Branku Bačiću: 'Ja nikom više ništa ne vjerujem...'

Pitamo ga kako ocjenjuje rad dosadašnjih ministara graditeljstva, jesu li po njegovu mišljenju dobili prolaznu ocjenu.

- Da su valjali, ne bi ih mijenjali. No lako je njima, i kad ih zamijene, čeka ih drugo radno mjesto, često još bolje nego prethodno - šali se Jurić. U kontejnerskom naselju privremeno su zbrinuti i ljudi, koji su i prije potresa živjeli u gradskim ili državnim stanovima te oni koji trebaju zbrinjavanje jer nemaju vlastiti krov nad glavom.

Jedna od njih je Katica Premor (74). Kaže da je živjela s jednim čovjekom i da su je, nakon njegove smrti, njegova djeca izbacila na ulicu.

- Šta god imam, nitko mi ne prizna, da mi prizna ne bi tu bila - pomirljivo kaže Katica. Ne zna ni je li kuća u kojoj je stanovala oštećena u potresu.

- Daj Bože da uspije ubrzati obnovu, nije bitno koji je ministar, samo da se problem riješi i da ljudi vide da se nešto radi. Za Bačića još ne znamo, vidjet ćemo kako će biti dalje i kako će raditi - Katica je spremna dati šansu novom ministru.

'Djeca trebaju sigurnost'

U kontejnerskom naselju u Mošćenici upoznali smo Željka Majceka (41) i njegova sina Niku (4). I oni se nadaju da će se obnova ubrzati i da će kontejner prije sljedeće zime zamijeniti trajnijim rješenjem.

- Nas je četvero, ja, supruga i dva sina, mlađi ima dvije godine. Živjeli smo u Petrinji u obiteljskoj kući s roditeljima. Roditelji su ostali u dvorištu u mobilnoj kućici, no tamo nema mjesta za sve nas. Stoga smo prihvatili smještaj u kontejnerskom naselju, prvo smo bili u Češkom Selu, a zatim ovdje. Htjeli bismo zamjensku kuću, može i ona montažna. U dvorištu ima mjesta, a baš za kuću, kad bude, bude - priča Željko dok se dječak igra na malenom plavom romobilu.

Obitelj Majcek, ali i ostale stanovnike ovoga naselja muči udaljenost od Petrinje. Tko nema auto, mora autobusom, a karta je 40 kuna (5,3 eura) u jednom smjeru. Plaćaju i djeca predškolske dobi te za njih karta stoji oko jedan euro. Željko je radio, no sad brine za djecu.

- Netko mora, roditelji ne mogu, a skupo je svaki dan plaćati prijevoz autobusom da bi djeca išla u vrtić. Zbog djece nam je najvažnija sigurnost, oni su pretrpjeli veliki strah u potresu - dodaje Željko.

Nada se kako bi se obnova sad ipak mogla ubrzati jer su, ako ništa drugo, smanjili papirologiju. Dali su obećanje, a ljudi s Banije čekaju da s riječi krenu na djela.