Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Slučaj Nikoll (2), koja je okončala život pod majčinim šakama, i dalje trese Hrvatsku. Socijalni radnici kažu da se jedino njih javno odmah osudi, a da je za to krivo nadležno ministarstvo
Slučaj malene Nikoll (2), koja je preminula nakon što je brutalno pretučena, i dalje trese Hrvatsku. Malene nema, ali potraga za eventualnim propustima i pitanje kako se tragedija mogla spriječiti i dalje su u zraku.
POGLEDAJTE VIDEO: Prosvjed šutnje socijalnih radnika
Pokretanje videa...
03:00
Za 24sata predsjednica Hrvatskog sindikata socijalnih radnika Jadranka Dimić, dan uoči službene objave rezultata Komore, rekla je kako ima neslužbene informacije koje potvrđuju da nije bilo propusta u radu Centra za socijalnu skrb Nova Gradiška. Kako je moguće da toliko oprečnih informacija dopire od nadležnih institucija i sustava, pojašnjavaju nam socijalni radnici kroz konkretne primjere s kojima se susreću zadnja tri desetljeća:
- Mi cijelo vrijeme tražimo rupe u zakonu kako bismo pomogli našim korisnicima. Zamislite koja ironija. Nadležno ministarstvo i sve vlade do sada svojim šupljim zakonima stvorili su probleme, a kad dođe do tragedije, sve svale na nas. Kad nas nazove ravnateljica neke škole i zamoli da nađemo novac za siromašno dijete koje ne može na maturalac jer ga nema čime platiti, mi samoinicijativno tražimo način kako to napraviti. Zakon vam to brani. Znate što radim? Izmislim da je majci koja nema dovoljno primanja krepao hladnjak i da joj treba jednokratna pomoć. Eto, tako platimo djetetu maturalac, a zakonski bih za to mogla odgovarati.
Priča nam to jedna od 2500 socijalnih radnika, koliko ih radi u Hrvatskoj, a nedostaje još 1700 stručnjaka za potrebe našega društva. Druga nam priča kako je dječaku koji je odrastao takoreći u nehumanim uvjetima uz agresivnog oca alkoholičara osigurala ljetovanje.
- Tada nije bilo mogućnosti da socijalni radnik iz državne kase (a nije ni danas) izdvoji novac za ljetovanje zlostavljanog djeteta. Nazvala sam ravnateljicu jedne udruge jer sam vidjela da bi po prezimenu mogla biti iz rodnog mjesta moga oca. Pitala sam je da li je možda od ‘tamo’ jer i ja sam pa je krenula: “Ajme, pa ja znam tvoga ćaću...”. I tako sam malome riješila ljetovanje - priča nam ova socijalna radnica.
Nakon prosvjeda šutnjom dobili su naputak da se malo “primire s izjavama za medije” pa im štitimo identitet. No to su za njihov posao benigne stvari. Problem je kad moraju postupati po zakonu, a s istim se ne slažu. Nitko ih, kaže, ne pita za mišljenje kad se zakoni pišu, a trebali bi jer oni rade s ljudima i na terenima te znaju što je i kako primjenjivo.
- Evo, pogledajte članak 158. Obiteljskog zakona. Kaže da se na godinu dana može izreći mjera oduzimanja prava na stanovanje s djetetom i da se ona može produljiti maksimalno za još godinu dana. U konkretnom slučaju malene Nikoll, ta je mjera maksimalno iskorištena. Dakle, dijete se moralo vratiti roditeljima, Za izricanje teže mjere ‘lišenje prava na roditeljsku skrb’ nije bilo elemenata po tom istom zakonu jer su roditelji popravili svoje životne uvjete, otac se zaposlio, dobili su još dvoje djece i slično. Da ih je unatoč tome socijalna radnica lišila roditeljskih prava, oni bi je tužili i dobili spor. I dijete bi opet došlo k njima - pojasnila nam je socijalna radnica.
Ističe kako su oni po zakonu dužni odrediti mjeru kojom se najmanje ograničava pravo roditelja.
- Da se nas pita, a ne pita se, zakonski bi trebalo stajati da treba voditi računa da se izriče ona mjera koja štiti prava djeteta u odnosu na postupke roditelja. Dakle, obrnuto bi trebalo stajati - dodala je.
Svjesni su da ne mogu očekivati razumijevanje ljudi i društva kad odmah nakon tragedije poput Nikoll prvi koji ih proziva bude ministar resornog ministarstva.
- Svrstali su nas na dno društva, pružili ruku građanima okupljenima u inicijativama koji pozivaju otvoreno narod na nasilje nad nama. Zamislite, mi trebamo pomagati najpotrebitijima i paralelno strahovati od nasilja naših sugrađana. To je nedopustivo - kaže nam socijalni radnik s 35 godina iskustva u ovom poslu.
Opisuje kako ih zakon tjera da ga krše kako bi mogli pomoći nemoćnima.
- Najgore što moramo raditi jest skrbništvo. Bez brige, i nas se u tome itekako nadzire. A za naše korisnike, kojima smo skrbnici, stojimo u redovima u banci i stalno pojašnjavamo na šalterima tko smo, zašto smo, kakva su to rješenja. Pri tome izdajemo poslovnu tajnu, jer onome na šalteru na glas moramo reći nekoliko puta o čemu se radi, a pet ljudi iza nas to sve sluša. Nemamo kod sebe nikakvu ispravu s kojom bismo dokazali tko smo i što smo. Na kraju, u ovom poslu drži nas udomiteljstvo i posvajanje, jer kad usrećimo dijete i neke roditelje, sjetimo se da radimo dobru stvar - zaključio je.
24sata © 2026
