U lunaparku žive tri generacije obitelji: 'Dom nam je posvuda'

Cijeli svijet je naš dom, dobro ne baš cijeli svijet, ali cijela Hrvatska sigurno, uz glasan smijeh govori Dominik Justament (44).

On, supruga Tamara (41), njihova djeca: Sandi (21), Karlo (12,5) i Matija (9), njegovi roditelji Ivica (65) i Matilda (64), njegova sestra Katarina (37), njezin suprug Damir Škorić (41) te njihova djeca: Klaudio (18), Giuseppe (9), Angelo (8), Petar (6) i najmlađa Chiara (2,5) žive u lunaparku Madi.

Djeca, koju na počinak prate muzika i svjetla lunaparka, pohađaju škole u Zagrebu, Splitu, Šibeniku, Zadru i Samoboru.

Život na kotačima, iskreno priznaju, nije za svakoga, no ovi suvremeni nomadi ne mogu zamisliti da budu vezani za samo jedno mjesto.

Takav život napustile su Dominikova starija sestra Natalija (40), koja s obitelji živi u Karlovcu, te najstarija kći Matilda (20), koja studira u Zagrebu.

Oni su u Zagrebu do kraja studenog, a potom putuju u Split, u kojemu svaki Božić i Novu godinu dočekuju na starom Hajdukovu igralištu u centru grada. Iz Splita odlaze na Samoborski fašnik, a potom u Šibenik ili Zadar. Znaju zatim “skoknuti” i do Virovitice za Rokovo, u Čakovec na Porcijunkulovo, a za Dane Zapre??ića su kraj West Gatea. Put ih jedino nikad nije odveo u Dubrovnik i Vukovar. Njihov radni dan počinje u zoru, a završava kasno navečer.

- Uvijek ima nekog posla, treba nešto oprati, popraviti, promijeniti žaruljicu, sastaviti, razmontirati... - odmahuje rukom Dominik. No priznaje kako ne bi bilo dobro da je drugačije.

- Kad kiša pada jedan dan, to je odmor. Kad pada deset dana, to nam je smrt. Sjedimo kući i umiremo od dosade, jedva čekamo da završi - kažu uglas Justamenti, koji ne mogu dugo mirovati. Na godišnjem odmoru, kažu, nisu bili godinama. Dok borave u Zagrebu, djeca pohađaju osnovnu školu u Dugavama. Svaki put idu u iste škole, iste razrede s istim kolegama. Iako su vršnjaci, Matija i Giuseppe ne idu u isti razred. Savjetovali su im da je tako bolje. I doista, nakon prvog razreda to su i oni zaključili.

Svakog radnog dana, nakon što dođu iz škole, djeca pišu zadaću, a potom slijedi igra do večeri u lunaparku. Radnim danom radi od 15 do 22 sata, vikendom od 10 do 22.

- Najdraži mi je trampolin, ali volim se penjati i po Nindža poligonu - u prolazu dobacuje Petar, a zatim se brzo i vješto uspinje po užadima.

- Zar im ne dosadi stalno u lunaparku? - pitamo u čudu.

- Ma kakvi, kao da su prvi put došli, stalno su vani - smiju se roditelji.

Najviše ljudi dolazi im vikendima, kad rade cijeli dan. Preko tjedna je manje posjetitelja, ali Justamenti se nikad ne žale.

Njihova “Lila Villa” nije obična prikolica, to je prava kuća na kotačima. U šali kažu da sa svojih 63 metra četvornih ima više kvadrata nego njihov stan u Dugavama. Veća djeca, umjesto soba, imaju vlastite prikolice s kuhinjom i WC-om duge sedam metara i oko 14 kvadrata. Imaju osam prikolica, 20-ak vozila i 15 različitih sprava u lunaparku. Stalno su zaposlili šest radnika te po potrebi angažiraju studente preko Student servisa.

Njihova tradicija seže sve do 1930-ih godina, kad je Dominikov djed Antun Rumštajn sa suprugom Šteficom u Slavonskom Brodu osnovao artistički teatar. Prvi “papirnati trag” potječe iz 1939. godine. U to vrijeme, priča Dominik, postojala je posebna knjiga u koju su se upisivale dozvole gradskih vlasti za nastup.

S njima su nastupala i njihova djeca, među kojima i kći Matilda. Njezino ime nosi lunapark. U Splitu je 1968. upoznala Zagrepčanina Ivicu, kojeg je nemirni duh doveo u Dalmaciju. Ivica 1974. osniva obrt, koji prije četiri godine preuzima Dominik. On u šali kaže da se rodio za “stolnim nogometom” u Virovitici. Natalija je rođena u Tuzli, a Katarina u Slavonskom Brodu. Dominik i Tamara upoznali su se i zaljubili prije 24 godine na Cresu. Dvije godine su hodali, a potom se vjenčali. Jednog dana, nadaju se, obiteljski posao nastavit će njihov najstariji sin Sandi.