U rujnu 2010. godine, dvadeset radnica Kamenskog odlučilo je započeti štrajk glađu i boriti se za svoju budućnost. Posjetili smo ih opet povodom 20 godina prestižne nagrade Ponos Hrvatske koju su i same osvojile
20 GODINA PONOSA HRVATSKE
Udruga Kamensko: 'Još uvijek sanjam štrajk. To su bili užasno teški dani. Sada smo sretne..'
Čitanje članka:
5
min
Još uvijek znam sanjati taj štrajk. Svaki dan ga se sjetim i uvijek rasplačem, ispričala nam je Đurđa Grozaj, predstavnica radnica Kamensko. Danas se štrajka prisjeća u suzama, iako ju tužna sudbina te tvornice i dalje boli. Sretna je što je njenih deset kolegica s pomoću udruženja časno dočekalo penziju.
Radnice Kamenskog radile su do posljednjeg dana. Odradile su naručene poslove iako su mogle, kad su vidjele kako se sve raspada i da mjesecima nisu dobile plaće, otići kući. Primjer su hrvatske žene koja se bori do posljednjeg daha i pošteno zarađuje kruh. Đurđa je u Kamenskom radila čak 30 godina. U rujnu 2010. godine, dvadeset radnica Kamenskog odlučilo je započeti štrajk glađu.
- Nikada neću zaboraviti taj strah. Sami zvuk zvona nas je plašio. Pogled na kaslić strašio. Nismo znale što nas čeka, plava kuverta, opet opomena jer nismo kako mogle platiti račune. Nikad neću zaboraviti koliko sam bila ponižena, koliko mi je bilo teško. Kad smo čekale na Črnomercu za besplatne karte, cijela kolona nas je bila. Prolaze ljudi kraj tebe, neko te gleda sažaljivo, nekome si išao na živce jer su mislili da sve dobivaš na njihov teret. Da sam tada mogla, ispod asfalta bi se zakopala. Mislila sam si 'što sam ja krivo napravila'. Otvarala sam sva vrata samo da mi netko da posla. Govorili su da smo babe, da smo stare, što bi mi sad radile - prisjetila se Đurđa.
Plaće nisu stizale, a računi su im stizali. Odlučile su, kako nam je kazala, svoj život dati na licitaciju i štrajkati glađu.
- Kad smo došle u taj park, vani je bilo šest stupnjeva. Utroba nam se smrzla, to nikad neću zaboraviti. Gledala sam u nebo, na potrganom kartonu ležala i mislila 'Bože pa toliko ljudi ima na ovom svijetu, zar to nitko ne vidi?'. U toj životnoj dobi, sad kad trebaš biti u toplom svom domu, u svom krevetu, ti se tu valjaš po tom kamenju, po neki klošar, pa zar smo mi to zaslužile? To je trajalo devet dana i devet noći. S tim da nam je ovoga treći dan, već smo skoro ovoga poumirale tamo, hitna je stalno bila oko nas. Peti dan štrajka, došao nam je Antun Crlenjak, direktor tvornice, i ponudio nam je novce. Rekao da će nam kupiti ćevape, samo nek prekinemo štrajk. Kad tad nisam umrla, znala sam da ću još jako dugo živjeti - ispričala nam je Đurđa.
Deveti dan je njihova upornost morala posustati. Snage im je nestajalo. Od umora i gladi su padale i gubile se.
- Morale smo odlučiti hoćemo li ostati u tom parku i tamo umrijeti ili ćemo nastaviti raditi u tvornici. Mislile smo si, ako tu sad umremo, o tome će se malo pričati i sve će se zaboraviti. Odlučile smo se vratiti u tvornicu i oporaviti, pa nastaviti. Bile smo u tvornici, naravno bez grijanja. Radile smo te naše prepoznatljive rekvizite, broševe. Nakon smjene, opet u štrajk. Da nije bilo građana, podrške medija. Ne znam što bi. Kada prepričavam ovo, ja sve proživljavam kao prvog dana. Nikad se to neće maknuti iz sjećanja. Bile smo glasne, svi su nas čuli. Oni koji su trebali čuti, nisu marili. Tako da smo u 11. mjesecu jednostavno ostale vez svega. Bacili su nas na cestu - rekla je Đurđa.
- Ostale smo bez svega što smo si cijeli život stvarale i za što smo se mučile. To su bili preteški dani, a ništa nismo bile krive. Ništa nikome nismo skrivile, pošteno smo radile cijeli život. Našle smo se na krivom mjestu, onda su nam spustili glavu i na silu od nas htjeli napraviti prosjaka. Ja cijeli život ulažem u sebe, educiram se i živim od svojih deset prstiju. Meni je poniženje da od mene netko napravi prosjaka. Više nikom neću dozvoliti da nam spusti glavu kad nismo krive.
Poštene radnice, bile su prisiljene živjeti na malim primanjima. Kada je došlo vrijeme da više nisu imale ni za kruh, odlučile su stvoriti udruženje kojim će djelovati.
- Prvo i osnovno je bilo da se mora zvati Kamensko jer smo tako prepoznatljive. Tako smo mi napravile udrugu. Ja sam pristala da voditi udrugu pod tri uvjeta. Prvo da idemo u javnost da se ne zaboravi. Drugo da budemo u mediju jer medij je naš glas, a treći da napravimo naš program preživljavanja. Da same sebe financiramo, udrugu, da radimo i djelujemo. Da nikog ništa ne tražimo. Da si zaradimo sa svojih deset prstiju. Tada nismo imale ni slomljenu iglu. Ništa iz starog Kamenskog nismo dobile. Ni jednu mašinu ni ništa. Najveća pomoć od tada pa i uvijek nam je bilo medij. Bio je naš glas. Nismo imale telefon, nismo ništa imale da bi mi obavijestili ljude. Medij je ušao u svaku kuću, u svako uho. Tako da su ljudi počeli mašine, materijale i ostalo - ispričala je Đurđa.
Radile su, bilo im je teško, ali su radile samostalno uzdignute glave. Euforija nije dugo trajala. Njihova Udruga je poplavila i ponovo su ostale bez svega.
- Čak 13 mašina je bilo poplavljeno. Sve je propalo. Drugi dan slomila nogu u tom mulju. Osam tjedana sam ja svaki dan dolazila s gipsom do koljena po ledu i snijegu da one ne odustaju. Nismo imale grijanja, nismo imale ništa, ali jednostavno nismo odustale. Opet su nam ti isti ljudi pomogli. Dali su nam strojeve, materijale koji im nisu trebali. Jer mi nikad nismo novac tražile, nego sredstvo za rad - kazala je.
Od tada, one nisu stale. Udruga se oprostila od 10 kolegica koje su otišle u zasluženu mirovinu.
- Otišle su dignute glave. Na to sam najviše ponosna. Od samog početka kad smo krenuli, ja sam gledala koje je kolegice najpotrebnije da ih se prvo zaposli. Da prežive. Bile su samo broj na burzi. Svi su im govorili da su stare. Ja sam im dala priliku. S vremenom sam im osigurala isto besplatne masaže. Pa sam ih onda vodila u kazalište. Pa onda na operu. To su te sitnice koje su možda nekom male, a nama su značile sve. Radimo i revije - ponosno se pohvalila Đurđa.
Prva revija je bila 2012. u Kicu i zvala se 'Jednako lijepa'. Kako nam je ispričala Đurđa, htjela je pokazati cijelom društvu da njihova revija ima poruku. Da je svaka žena lijepa, posebna i snažna.
- Na našoj pisti su žene od 16 godina do 70 sve jednako lijepe. Isto tako pokažeš svim ovim likovima koji su govorili da smo babe, da ne vrijedimo, da ženska vrijednost nema rok trajanja. Njihov je problem što nas nisu prepoznali. U toj životnoj dobi žena je najjača. Nekad je kraj možda i početak. Ako ti ne probaš, nikad ne znaš. Nismo zaslužili da živimo takvim načinom života. Mi smo pošten, vrijedan narod, radišan. Svi bi morali svi živjeti bolje - zaključila je Đurđa.
Nagradu Ponos Hrvatske utemeljio je list 24sata, a partner je HRT. Pokrovitelji projekta su PBZ, PPD, OTP Banka, Hrvatska pošta, Erste banka, Končar, Fina i Janaf.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
