Umro istaknuti jezikoslovac i akademik Stjepan Babić

Akademik Stjepan Babić, jedan od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca druge polovice 20. stoljeća, umro je u petak u Zagrebu u 96. godini, izvijestili su iz kruga obitelji.

Babić se rodio 1925. u Oriovcu, maturirao je u gimnaziji u Zagrebu 1947., a na Filozofski fakultet u Zagrebu je diplomirao 1955. hrvatski, ruski i njemački jezik. Ostaje na fakultetu kao asistent, doktorat brani 1962., a redovitim profesorom postaje 1975. godine. Bio je potpredsjednik Matice hrvatske od 1989. do 1992., a zastupnikom u Županijskom domu Hrvatskog sabora od 1993. do 1997. godine.

Jedan je od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca druge polovine 20. stoljeća. Zajedno s Daliborom Brozovićem te Radoslavom Katičićem (a pod utjecajem Bulcsúa Lászla) uveo je lingvistički strukturalizam praške škole (Jakobson, Trubeckoj) kao dominantnu školu suvremenoga jezikoslovlja.

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković uputio je u petak sućut u povodu smrti akademika Stjepana Babića poručivši da je njegovim odlaskom Hrvatska izgubila velikog intelektualca kojem ostajemo trajno zahvalni na nemjerljivom doprinosu hrvatskoj kulturi i znanosti.

- Njegov je životni i stvaralački put obilježila briga i borba za hrvatski jezik - rekao je Jandroković te dodao da u vremenima jugoslavenskog jezičnog unitarizma neumorno je radio na stvaranju i očuvanju hrvatske jezične samobitnosti.

Babić je bio višegodišnjim urednikom časopisa Jezik. Uloga toga časopisa bila je važna posebno u doba komunističke represije u bivšoj Jugoslaviji, najviše u 60-tim i 70-tim godinama kada je Babić često vodio "rovovski rat" s ideološkim komesarima koji su pokušavali potisnuti izrazito hrvatske značajke u hrvatskome jeziku - sve u cilju ostvarenja unitarnog jugoslavenstva. Kao pisac udžbenika i priručnika hrvatskog jezika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Stjepan Babić trajno je zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu.

Njegov Hrvatski pravopis iz 1971. bio je zabranjen, dok je jedan prokrijumčareni primjerak tiskan u Londonu, i bio je poznat pod imenom Londonac. Značajni su Babićevi znanstveni doprinosi u mnogim časopisima i stručnim djelima no, prema stručnim prosidbama, jedno je od najvažnijih radova 'Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku' (prvo izdanje 1986.).

Babićev je glavni znanstveni interes na polju tvorbe riječi, morfologije i pravopisa.

Nije zanemariva ni Babićeva uloga jezičnoga savjetodavca i kolumnista (Vjesnik, Večernji list), neke vrste jezikoslovnoga popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskoga jezika. Te su Babićeve rasprave složene u nekoliko knjiga, među kojima su Hrvatski jučer i danas, Hrvatski jezik u političkom vrtlogu i Hrvatska jezikoslovna prenja. Kao jedan od najvažnijih hrvatskih pravopisaca 20. stoljeća, objavio je, osim Hrvatskoga pravopisa, u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham, Hrvatski školski pravopis, 2005. godine.

Babić je i jedan od najplodnijih hrvatskih jezikoslovaca, s preko 600 radova (knjiga, članaka,...). Među njima Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika, Školska knjiga, (1973.), Hrvatski pravopis u više izdanja (London, 1972. i 1984.; ŠK, Zagreb 1990.), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom.

- Profesor Babić neprijeporna je veličina i stup hrvatskoga jezikoslovlja druge polovice i kraja 20. stoljeća. Svojim je radom i djelima trajno zadužio sve govornike hrvatskoga jezika, a djelo po kojem će ga pamtiti brojne generacije zasigurno je  londonac, "Hrvatski pravopis", koji je s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom napisao 1971. godine - napisao je u priopćenju avnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić.

Akademik Stjepan Babić dobio je niz nagrada i odličja za svoj dugogodišnji rad na području jezikoslovlja.

Među njima su Nagrada Bartola Kašića za značajnu znanstvenu djelatnost oblasti društveno-humanističkih znanosti u području proučavanja hrvatskog književnog jezika, 1991., Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanost, 1995., Spomenica Domovinskog rata 1995., Spomenica domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina (1995.), Red Ante Starčevića (1996.) i Državna nagrada za životno djelo (2004.).