'Unuk me ispituje: Bako, kad će stric Robert imati svoj grob?'

Da me čuje, rekla bih mu: ‘Sine moj, i tvom dušmaninu ja sam oprostila. Nek ti Bog bude na pomoći’. Kroz ovih 26 godina i to sam savladala - da oprost od sebe dam. Prvo sam govorila da im ne mogu oprostiti, nek im Bog oprosti ako su zaslužili.

POGLEDAJTE VIDEO:

Ali kasnije, kroz svoju molitvu rekla sam da opraštam, ali ne zaboravljam, tužnim glasom govori nam Sofija Alvir (72). Ova žena sa suprugom Antom (71), kćeri Ljiljanom (47) i sinom Božom (39) već više od četvrt stoljeća traži sina Roberta. Vukovarski branitelj nestao je u proboju prema Vinkovcima na sam dan pada Vukovara. Imao je samo 19 godina.

Krenuli u proboj

- Branitelji Sajmišta, među kojima je bio i moj brat, dogovorili su se da će pokušati ići u proboj. Krenuli su 17. studenog u kasnim večernjim satima u grupi od 300-tinjak ljudi. Pregazili su Vuku, hodali poljima, no kako su bili velika grupa, otkriveno je da pokušavaju izaći iz Vukovara. Razdvojili su se u manje grupe. Moj brat je bio u grupi od 12 ljudi, među kojima su bili pripadnici HOS-a i bratovi školski kolege. Krenuli su u smjeru Petrovaca, misleći da neće biti otkriveni, da će kroz Petrovačku šumu s druge strane doći do Vinkovaca. Međutim, otkrili su ih prije te šume i počeli po njima pucati - prepričava nam Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. Zbog pucnjeva, kaže, nisu mogli pretrčati 500 metara čistine, nego su se malo zaklonili. Dok su JNA i rezervisti pucali po njima, Robert je s transportera ranjen u predjelu kuka.

- Opkolili su ih i naredili da se predaju. Bratov školski kolega i suborac završio je u logoru u Srbiji i, kad se vratio, ispričao je da je Robert tad bio živ, da je jaukao od bolova. Tjerali su ih kroz kukuruze do kamiona. Moj brat nije mogao ustati, pa su rekli da će za njega donijeti nosila. Kad su ostali ušli u taj kamion, iz pravca mjesta na kojem je ostao ležati moj brat čuli su rafale. Zarobljenike su odveli u jedan podrum u Petrovce, došao je neki oficir i tražio podatke o mom bratu. Oni nisu htjeli ništa govoriti, ali je taj oficir rekao da je iskrvario i da mu nisu mogli pomoći. Njegov školski kolega dao je podatke o njemu, a oficir sve te podatke zapisao uz riječi: ‘A što je, vi se ustaše znate jako dobro’ - govori Ljiljana. Cijeli život posvetila je traženju brata, ali i pomoći obiteljima koje već više od dva desetljeća traže svoje nestale. Uvjerena je da su podaci u srbijanskim arhivima.

Srbi koji znaju boje se

- Sigurno se tamo zna gdje je moj brat i što je s njim. S obzirom na to da je bio na dijelu Sajmišta kod vojarne, u borbama prsa o prsa, ta grupa u kojoj je bio tražena je i prozivana po imenima. Dok je njegov zapovjednik bio u logoru, poslao nam je šifriranu informaciju da je moj brat na VMA u Beogradu. Svim mogućim kanalima pokušali smo dobiti bilo kakvu informaciju, no nismo je dobili do danas. I 26 godina kasnije ništa ne znamo - tužnim glasom kaže Ljiljana. Često se, kaže, dogode situacije kad, kao i sve obitelji, sumnja da će se pronaći njihovi najmiliji. No vuče je nada i vjera da će se ipak nešto promijeniti.

- Kroz udrugu sam se osvjedočila da i na drugoj strani postoje neki ljudi koji žele skinuti teret sa svojih leđa. Ali strah i prijetnje ne dopuštaju im da išta kažu. Ipak, duboko vjerujem da će, ako institucije Srbije ne daju informacije za našeg života, jer kad-tad se sve sazna, među ljudima koji žele, a ne smiju reći, biti onih koji, kad budu umirali, neće moći umrijeti prije nego što kažu ono što ih muči. Tako je bilo poslije svih ratova, to se događalo u miru ljudima koji su imali opterećenu savjest, nisu mogli umrijeti kad im je došao sudnji dan - kaže Ljilja.

Samo ga želim pronaći

Njezina majka Sofija i otac Ante silno žele pronaći sina. Da joj je, kaže, naći barem jednu jedinu kost.

- Da ja svog sina pronađem, ja bih bila majka koja nikad ne bi sumnjala. Uvijek bih mislila da je to moj Robert. Moj mlađi sin Božo ima djecu, najstariji ima šest godina. Moja snaha podučila ga je da je imao striku i objasnila mu tko je stric bio. Samo me pita: ‘Baka, a kad će striko grob imati?’. E, pa kad dijete to pita... Da mi je ne znam što netko u ruku dao, nož, pušku, i rekao: ‘Taj je Roberta ubio’, ja bih rekla: ‘Nosite vi to meni od ruku. Ja to neću napraviti’ - zaključila je uplakana Sofija.