Uzviknuo 'general Praljak nije ratni zločinac' i popio otrov...

'General Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu'- kazao je Praljak je u haškoj sudnici, tijekom čitanja presude, te potom popio sadržaj bočice koju je do tada skrivao. Popio je otrov, cijankalij, i dva sata kasnije bio je mrtav. Preminuo je od zastoja srca.

Posljednje što su pratitelji suđenja s galerije vidjeli bilo je Praljkovo lice koje se crveni i grči od bolova.

Naime, Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju potvrdilo je  29. studenog 2017. presude "bosanskohercegovačkoj šestorci" zbog zločina počinjenih u Bosni i Hercegovine tijekom rata 90-tih godina.

Slobodan Praljak osuđen je na 20 godina zatvora.

Prema iskazima svjedoka s kojima je nizozemsko državno odvjetništvo razgovaralo Praljak je o samoubojstvu razmišljao neko vrijeme. Već je spakirao svoje stvari za slanje u Hrvatsku i s nekoliko se ljudi oprostio u nekoliko navrata.

U oproštajnom pismu obitelji napisao je da je davno odlučio okončati svoj život u slučaju osuđujuće presude.

Slobodan Praljak 1991. godine ratovao je u Sunji. Dugogodišnji ravnatelj satiričkog kazališta Kerempuh Duško Ljuština poznavao je Praljka još od sedamdesetih godina.

Duško Ljuština: U ratu je čuvao i neprijateljske kuće

Razgovor sa Ljuštinom vođen je u lipnju 2005. u Zagrebu u kazalištu Kerempuh. On je tada ispričao, a to je tonski snimljeno te se transkript razgovora nalazi na CD-u i web stranici slobodanpraljak.com kako Slobodana Praljka poznaje preko 30 godina a kako je Sunja gdje je Praljak bio zapovjednik 1991. godine bio tek jedan mali segment njihovog zajedničkog života.

Svjedočio je to svojom Voljom kako bi pomogao obrani generala Praljka te pristao da njegova izjava bude korištena pred Haškim sudom i da bude objavljena.

Donosimo dijelove razgovora

 - Ono čime me Praljak oduševio, znači od poznanstva iz nekih davnih godina, sedamdesetih,  da je ostao do danas Praljak. Jednak tada - jednak danas. Jednakih stavova tada, jednakih stavova danas... - ispričao je Ljuština.

'Ma ni lavor za vodu nije dao da uzmu'

Duško Ljuština, rođeni Ličanin, po nacionalnosti Srbin, došao je u Zagreb 1967. i tu ostao. On je kao i velika grupa hrvatskih glumaca i intelektualaca te 1991. boravio je u Sunji. U kratkom periodu je tamo boravio, svjedoči, nekih pet, šest puta je dolazio.

- Ono što je tamo ta ekipa, na čelu sa Praljkom, demonstrirala, to je školski primjer poštivanja konvencija, svega onog ljudskog i dobrog...Ja sam gledao te mlade ljude koji su Praljka bespogovorno slušali, ali on je njima bio malo smiješan. Oni su pristali da ga poslušaju ali su kasnije komentirali: Ovaj baš, bilo bi bolje da je ostao u kazalištu. Što se uopće ovdje bavi ratom? - prisjetio se Ljuština te naglasio kakao Praljak nije dao da se ni najmanja sitnica iz srpske kuće ukrade.

- On nije dao da se ukrade jedna viljuška iz tamo, tada, srpske kuće. Nije dao da se ukrade jedan lavor za vodu, koji je pitanje da li se krade - jer vojsci treba. Pa vratit će ga poslije. Ništa nije dao. On je robu u dućanima, pravio inventuru da se ne raznosi, da se ne baca. Ljudi koji nisu izašli iz područja Sunje, a nisu bili Hrvati bili su pod dnevnom paskom Praljkovih vojnika da im se ništa ne dogodi... Na Željezničkoj stanici sam sreo u podrumu, gdje je željeznička stanica je dnevno bila pod kontrolom Praljka, a dnevno pod napadima neprijatelja s druge strane. Našao sam četiri, pet Srba koji su bili u Praljkovoj jedinici i koji su branili Sunju i koji su imali strašno povjerenje u Praljka - svjedočio je Ljuština.

'Ispustit ćemo ti vodu iz cijevi i kuću zaključati'

Prisjetio se jedne neobične situacije, jednog, kaže, fantastičnog detalja koji zorno pokazuje kakao se Praljak ponašao u Sunji.

- Čovjek koji je otišao preko u vojsku i nalazi se oficijelno u jedinicama koje gađaju Sunju, nazvao Štab da dolazi zima a on ima ogromnu kuću s centralnim grijanjem, i da će mu popucati radijatori. I da moli da mu ispuste vodu iz radijatora. Što je naravno kod vojske izazvalo opći smijeh. Ja sam bio prisutan kad je taj čovjek nazvao Praljka. A on je reagirao: 'Ispustit ćemo vodu i kuću zaključati'. I ja sam slušajući Praljka mislio da njemu nisu baš svi doma - jer to je rat. Ali znajući Praljka od prije nije mi to ništa bilo čudno - ispričao je Ljuština.

 - Ja sam se tada nasmijao kad je on to rekao vojniku, a on se izderao na mene: Što se smiješ? Za njega je to bila ozbiljna priča. On je poslao vojnike. Ti su radijatori...Ispuštena je voda u neki lavor, a ne na parket. Bačeno van i ta je kuća sačuvana - ispričao je Ljuština.

Kazao je kakao je Praljak u Sunji bio strašno smiren i razborit  te je apsolutno držao stvari pod kontrolom

- Čak je i Svena Lastu kojeg je jako cijenio, ovaj ga je morao besprijekorno slušati. I mi smo se tamo morali ponašati vrlo disciplinirano, vrlo odgovorno. Mogli smo hodati samo tuda kuda je on rekao da možemo. Vrlo mi je teško vjerovati da danas mogu govoriti o Praljku da je nešto povezano s nečim što nije u redu, što nije ljudski, što nije humano. Uopće ga dovoditi u vezu: da je on učinio nešto zbog čega ga bilo kakav sud, pa i prekršajni...može njega dovesti u bilo kakvu vezu s tom pričom...- kazao je Ljuština koji je okarakterizirao Praljka kao pravičnog, hrabrog i dostojanstvenog

 - Tako je ostao i u  ratu. Takav je i danas - kazao je tada Ljuština.