Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

'Sine moj, molim te vrati se u svoju kuću iz dječačkih snova'

SPECIJAL NESTALI Ružica Harča sina je posljednji put vidjela u svibnju 1995. Molila ga je i preklinjala da poništi ugovor te ne ide u rat. Nije je želio poslušati

Foto: Željko Hladika/24sata

PRETPLATITE SE ZA JOŠ OVAKVOG SADRŽAJA:

Već 22 godine molim Boga da mi se moj Miroslav vrati | Serijal Nestali #34

Već godinama palim svijeću 1. srpnja, na tvoj rođendan. Sagradili smo ti kuću čekajući te, kuću iz tvojih dječačkih snova, sve u nadi da ćeš nam se vratiti. Ta mi je kuća prazna bez tebe, a srce me sve više boli. Gledam tvoju fotografiju svaki dan i molim Boga da saznam istinu o tebi.

Već godinama palim svijeću 1. srpnja, na tvoj rođendan. Sagradili smo ti kuću čekajući te, kuću iz tvojih dječačkih snova, sve u nadi da ćeš nam se vratiti. Ta mi je kuća prazna bez tebe, a srce me sve više boli. Gledam tvoju fotografiju svaki dan i molim Boga da saznam istinu o tebi. Plačem i suza suzu stiže u boli za tobom, sine moj...

Te je riječi svojem nestalom sinu Miroslavu, pripadniku legendarne 7. gardijske brigade Puma, napisala Ružica Harča (59) iz Siska.
Iako su prošle više od 22 godine od njegova nestanka, Ružica se potajice nada da će jednom ipak doći kući.

Molila ga da ne ide u rat

Čak mu je, kaže, jedno vrijeme i kupovala robu da ga može u nešto presvući ako je nazovu da dođe po njega.

Foto: Željko Hladika/24sata


- Sve ove godine nadala sam se da je živ i da će doći. Neko sam mu vrijeme kupovala hlače, majice i tenisice, ako me netko nazove da dođem po njega. Onda sam tu robu dala mlađem sinu. Svaki dan se pitam što je mojem sinu Miroslavu sve to trebalo? Srljao je u taj rat, sa svojim dečkima samo pričao o obrani svoje domovine. Posljednji put vidjela sam ga početkom svibnja 1995., prije nego što je otišao na Dinaru, gdje je stradao. Rekla sam mu: ‘Sine, ne idi. Imam loš predosjećaj’. Nije me htio poslušati. Samo je rekao: ‘Nikad me neće uloviti, vratit ću se kući živ’. I eto, nema ga već 22 godine - otirući suzu govori Ružica.

Miroslav se Pumama priključio nakon završene vojne obuke i sa žarom se borio za oslobođenje Hrvatske. Ružica ga je više puta molila da otkaže ugovor i ostane kod kuće. Govorila mu je da rat nije za njega, da mu je tek 20 godina. A on joj je odgovarao: “Majko, ako neću ići ja, ako drugi neće, onda nećemo imati svoju domovinu Hrvatsku”.

- Tog 5. svibnja 1995. trajao je žestok napad na Dinari. Nakon ranjavanja Miroslav je ostao ležati u nesvijesti kraj dva mrtva suborca. Jedan ga je kolega pokušao izvući, ali od četničkog granatiranja nije uspio. Zlotvori su napadali sa svih strana, a kolega ga je bio prisiljen ostaviti jer se morao povući. Čula sam da su ga odvukli četnici, da je bio živ i da su ga mučili, a da im je on vikao da ga ubiju, samo da ga ne muče. Tu mu se gubi svaki trag. Evo, prošle su godine, čula sam različite priče, ali o sinu ni danas ne znam istinu - nemoćno sliježe ramenima.

Foto: Željko Hladika/24sata


Sina je tražila posvuda. Nema mjesta gdje nije. Osim preko udruge, tražila ih je i kod tih Srba, molila i preklinjala. Uvijek je dobivala isti odgovor kako nitko ništa ne zna. Dugo je vjerovala da su ga sa zarobljenicima odvezli na rad u srpske rudnike. Iako joj razum kaže da je mrtav, i danas se, duboko u duši, nada da je živ.

Ranjen i nestao na Dinari

- Znali su mi reći da je oženio Srpkinju. Odgovarala sam: ‘Pa neka je, hvala Bogu nek’ je živ, samo da se vrati, da ga nađem’. I sve dok ne vidim crno na bijelo, u duši će mi tinjati ona slabašna nada. Još ga i sad vidim u uniformi, onako ponosnog, kakav je bio dok sam ga ispraćala na autobus. Uzdignute glave koračao je uz mene, a ja sam u sebi molila Boga da mi ga vrati živog. Jednom sam ga upitala: ‘Ti si odlučio ići u rat? Sine, mene je moj otac učio da jedan metak ostavim za sebe ako dođe do rata. On je znao da će se opet zaratiti. Tako i ti, ostavi jedan metak za sebe. Nemoj da te četnici uhvate, traži nekoga da te ubije ako ostaneš ranjen. Nemoj dopustiti da krvnicima dođeš u ruke i da te muče. Jer tko njima dođe u ruke, taj se kući ne vraća’. A on me uvjeravao da će kući doći živ i zdrav - s bolnim uzdahom govori Ružica.

Foto: Željko Hladika/24sata

Nitko ga ne može zamijeniti

S njegovim nestankom teško se nosi. Iako ima još dva sina i kćer, ova tužna majka kaže kako joj Miroslava ne može ništa zamijeniti.

- Misli me samo k njemu vuku, nema dana da ga se ne sjetim. Ali sad, što je, tu je. Samo da mi ga je naći, da nađem barem njegove kosti. Da ga pokopam u grob, da znam gdje je. Da mu mogu doći na grob i zapaliti svijeću, da mu mogu reći: ‘Hvala Bogu što sam te našla’. Ovako ne znam na čemu sam. Jako mi je teško - govori nam Ružica dodajući kako će uvijek biti teško.
Sve dok su živi.

- Samo mi znamo kako te rane bole. Svima nama želim da što prije saznamo istinu o sudbinama naših najmilijih pa da nakon svih tih pustih godina lutanja i traženja i mi nađemo ovozemaljski kakav takav mir do ponovnog susreta s našim najmilijima - zaključila je na kraju Ružica.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Message