Obavijesti

News

Komentari 39

'Već 27 godina nisam jela kruh i neću dok ne pronađem brata'

'Već 27 godina nisam jela kruh i neću dok ne pronađem brata'
1

NESTALI: Nakon izbijanja velikosrpske pobune, dr. Šreter zalagao se za nenasilje te je pozivao Srbe na mir i prestanak terora koji su počeli provoditi. Nestao je 18. kolovoza 1991. godine

VIDEO

Da nađem bar jednu kost svog brata Ivice i pokopam ga u grobnicu uz našeg oca, našla bih zadovoljštinu i mir. Čula sam priče da su ga gulili, spalili, skuhali.. Tim monstrumima ja opraštam, ali ne zaboravljam. Ali neka mi daju bar jednu bratovu kost, da osjetim spokoj, umornim glasom pripovijeda Ankica Šreter Havlena (59) iz Lipika.

POGLEDAJTE VIDEO:

Umorna je od gotovo 27-godišnje potrage za bratom, ali ne odustaje. Te ratne 1991. godine njezin brat bio je ravnatelj lipičke bolnice, specijalist fizijatrije i reumatologije i predsjednik HDZ-a za zapadnu Slavoniju. Nakon izbijanja velikosrpske pobune dr. Šreter zalagao se za nenasilje te je pozivao Srbe na mir i prestanak terora koji su počeli provoditi.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.

Nestao je 18. kolovoza 1991. godine, kada su ga, pri povratku iz Zagreba, pobunjeni Srbi zaustavili na barikadama u Kukunjevcu. Ankica i danas detaljno pamti njihov zadnji susret, dva dana prije nestanka.

- Zadnji puta vidjela sam ga u petak, 16. kolovoza kada me posjetio u ovoj kući. Rekao mi je da će biti rata. Pitala sam ga što će se desiti, što ću ja. A on mi je odgovorio: 'Ti ćeš se snaći i živjeti dalje.Imaš muža i djecu. Ja se nisam oženio, nemam djecu i za mnom nema tko plakati. No, ako mi se nešto desi, ti znaš da je tvoja dužnost brinuti za mamu'. Eto, to su zadnje riječi koje mi je izrekao prije no što je napustio kuću. Te nedjelje otišao je na sastanak u Zagreb, no do tog sastanka nije došlo. Kada se vraćao, nešto iza 14 sati zaustavili su ga na barikadi i odveli - kaže Ankica koja već godinama traga i pokušava složiti mozaik što se s njezinim bratom događalo od te rujanske nedjelje. Saznala je da su ga s barikada odvezli na ispitivanje u jednu kućicu u Grđevici.

- Nisu imali što saznati jer su o njemu sve znali. Osim što su ga pratili mjesecima, svi papirnati dokumenti od HDZ-a bili su uz njega. Slučajno sam od jednog bivšeg logoraša koji je uhvaćen dan nakon mog brata saznala da su Ivicu premlatili i polomili. Taj čovjek stajao je kraj mene, nije znao tko sam i govorio je da je ušao u prostoriju u kojoj je na strunjači ležao prebijeni dr. Šreter. Bio je krvav i polomljen i preko njega je bio prebačen kaput. Sledila sam se nakon što sam to čula, no nisam tom čovjeku rekla tko sam - prisjeća se Ankica.

Dva dana kasnije odveli su ga u Branešce, gdje je bio zarobljen i doktor Solar, te ga prebacili na ispitivanje u logor Bučje gdje im je bio glavni štab.

- Nakon ispitivanja su ga vratili u Branešce i otuda mu se gubi svaki trag. Čula sam kako su Srbi poslije prepričavali koliko je novaca imao sa sobom. Uzeli su mu i auto i novce, a gdje je on završio, ne znam. Doktor Solar mi je jednom ispričao da ga je Ivica zamolio neka pokuša sve da ga nađu i da ga stave u grobnicu kraj oca. Eto, ta njegova zadnja želja i nakon gotovo 27 godina zvoni mi u glavi. I tragamo sve ove godine, a ne možemo naći niti jednu košćicu - bolno uzdiše Ankica.

Njezin brat, kaže, bio je jednostavan čovjek. Kada je upisao Medicinski fakultet u Zagrebu, čistio je ulice i popisivao brojila da bi zaradio novac da može studirati. Školovao se i snalazio sam i ništa ga nije bilo sramota raditi.

- Bio je običan čovjek, iz naroda, nikada se nije uzdizao, Bio je i veseljak, volio putovati. Svima je pomagao, što su potvrdili i Srbi koji su ovdje ostali živjeti nakon rata. Upravo se zato ničega nije bojao, jer je znao da nikome ništa nije nažao učinio. A prebili su ga i polomili. Meni vrijeme ne liječi rane. Brat mi fali svaki dan. Posebice na blagdane, Uskrs, Božić, Josipovo, Svi sveti. Sve me podsjeća na njega, a ne mogu ga naći - s tugom priča Ankica dok u ruci stišće bratovu kutu.

Upakirana je u najlon koji šušti dok prstima prolazi po džepu na kojem je izvezeno bratovo prezime.Obećanje da će brinuti o majci do smrti održala je.

- Moja mama je nakon bratovog nestanka dobila visoki šećer. Na zadnjem skupu HDZ-a na kojem je moj brat govorio, stajala je i slušala kako neki Srbi komentiraju: 'Samo ti pričaj, ogulit ćemo ti kožu'. Tako da je slutila što će mu se dogoditi kada je čula da je nestao. Ali, kao i svaka majka do zadnjeg se dana života nadala da će pronaći sina. Nije uspjela u tome i umrla je 2005. Umrla je sa spoznajom da nije uspjela naći sina - očiju punih suza kaže Ankica.

Od dana kada je saznala da je njezin brat nestao, zavjetovala se da neće jesti kruh sve dok ga ne nađe. Ide već 27 godina od kada ova tužna žena nije okusila ni mrvu kruha. I neće, kaže, prekršiti zavjet.

Brata je sanjala samo jednom. U snu joj je došao na vrata i na njima nijemo stajao, a onda se okrenuo i otišao bez riječi.

- Žao mi je samo što smo slušali vlasti koje su nas uvjeravale da njima prepustimo da ga nađu. Da smo sami možda nešto poduzeli, možda bi moj brat već bio dostojno pokopan-zaključila je Šreterova sestra Ankica.

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

Komentari 39
VIDEO

'Bratove ubojice roditeljima su lagale da će ga razmijeniti...'
ZLOČIN U VOĆINU

'Bratove ubojice roditeljima su lagale da će ga razmijeniti...'

Antun Volf rat je dočekao u Voćinu. Nije želio ostaviti teško bolesne roditelje. Brat Zdravko za njim i danas traga. Ogorčen je što su se nadležna tijela oglušila na sva njegova saznanja o bratovom ubojstvu

Tatu su najviše mučili. Tjerali su ga da pije i liže hrvatsku krv
JOŠ TRAŽE RODITELJE

Tatu su najviše mučili. Tjerali su ga da pije i liže hrvatsku krv

Kata Lozančić (63), Marijana Solomun (60) iz Zvonko Penić (63) već gotovo 29 godina tragaju za svojim roditeljima. Bili su nedužni i bespomoćni civili, a svaki trag im se gubi 1991. godine..
'Ubili su djecu i Željki odrezali pletenicu, nosio ju je kao trofej'
U GLINI JOŠ TRAŽE NAJMILIJE

'Ubili su djecu i Željki odrezali pletenicu, nosio ju je kao trofej'

Na popisu 1871 nestalih u Domovinskom ratu, za kojima Hrvatska u ovom trenutku traga, nalazi se i šestero djece. Ubili su ih zajedno s roditeljima. Slike nekih od njih više i ne postoje, ali obitelj i prijatelji ne odustaju...