VIDEO Težak život osječkog umjetnika: "Bijeg od stvarnosti pronalazim kroz slikanje"

Koliko je težak život umjetnika, a posebice samouka najbolje zna Hrvoje Takač (49) iz Osijeka. Slikanje je njegova ljubav, a od svog talenta ne može živjeti jer ga nema kome prodati. Kako tvrdi, talent je naslijedio od pokojnog oca, a slikati je krenuo od prvog razreda osnovne škole. Nakon osnovne, završio je srednju školu za grafičkog dizajnera, no u struci nikada nije radio jer, kaže, svi traže iskustvo koje njemu nedostaje.

Takač živi s majkom kod Osijeka, a već osam godina je bez posla. Na rubu su egzistencije, a jedini prihod koji on ostvaruje je od prodaje slika.O teškoj financijskoj situaciji nerado govori, ali rješenja još uvijek - nema.

Pokretanje videa...

VIDEO

Osijek: Hrvoje Takač, samouki slikar | Video: Dubravka Petric/PIXSELL (ILUSTRACIJA)

Samouki umjetnik govori kako se od prodaje slika ne može živjeti jer u jednom mjesecu proda ih nekoliko, a nakon toga obično bude nekoliko mjeseci bez prodaje. Težak je to život, a još teži kada ti prihodi ovise o dobroj volji ljudi. Dodaje kako bi prodaja 3-4 slike mjesečno bila odlična jer bi pomogla financijski, ali bi mogao uložiti i u opremu za slikanje. 

Ljudi najčešće naručuju portrete i slike konja, a 300 kuna za sliku im je puno dati, pa često radi i ispod cijene, samo kako ne bi izgubio narudžbu. Kazao je kako cijenu snizi jer mu novci trebaju, a samo platno ga košta 100 kuna što ljudi ne razumiju.

Bijeg od stvarnosti i problema

Slikanje je ono što voli i što ga opušta, bijeg od stvarnosti i svakodnevnih problema koji ga tište. Za stalkom je svoj na svome. Govori kako nekad može biti i lijepo od toga, a ponekad toliko suprotno da izgubi volju za sve.

Najveći dio prodaje ostvari putem Facebooka jer je tamo i najveći doseg ljudi. Ističe kako je teško kada ovisiš o drugima, a od prodaje slika je teško živjeti, a tražiti pomoć je sramota. Osim pokoje narudžbe, na Facebooku najčešće ono što dobije su komentari i lajkovi, a od toga ne može preživjeti.

- Kad sjednem za stalak ja sam u nekom drugom svijetu gdje nema problema. Samo ja, boje i kist. To je ono kao kad ste, kako kažu, drogirani. Najviše bih volio da mogu raditi i prodavati slike te zaraditi svoj novac - rekao je.

Zadovoljan je kad mjesečno proda barem dvije slike jer može uložiti u nešto novo. Iako taj iznos nije dovoljan ni za život, ali koliko - toliko, olakša, rekao je.

Umjetnički duh koji iz njega izvire, ali mu ne daje kruh za život, teško je financirati. Pribor za crtanje i boje ponekad mu daju kolege koje se isto bave slikanjem. Najteži period u životu njega i njegove majke krenuo je kada ih je otac napustio. Kako kaže, dok je bilo njega, sve je bilo lakše.

Mnogo bi mu značilo kad bi mogao izložiti svoje slike, a da to nije isključivo na Facebooku. Kaže kako u Osijeku još nije pronašao kutak za sebe, a problem mu stvara i to što nije akademski slikar. Da bi fotografije izložio, mora imati financije, ali i prostor. To mu u ovom trenutku zadaje probleme jer želi da ljudi vide njegov talent, trud i rad. O posljednjoj narudžbi koja mu je stigla prije nekoliko dana govori s osmjehom. Naime, jedna obitelj je naručila veliki obiteljski portret.

Nije završio za akademskog slikara, ali za tim vremenima ne žali jer smatra kako bi isto prošao i da je završio studije. Došla su vremena da se ne bira puno, kaže kako bi radio bilo što, samo da radi i ima siguran mjesečni prihod.

"Da ne slikam završio bih u ludnici"

Govori kako ne zna gdje je problem, je li do ljudi ili do novca. Ali smatra kako naši ljudi manje cijene umjetnost nego u susjednoj Srbiji. 

- Slikanje je kao i nogomet, radite i usavršavate. No, 90 posto svega je talent, a 10 posto su ostale okolnosti. Da ne slikam vjerojatno bih završio u ludnici. Situacija je teška, a korona je to dodatno poljuljala, pa svoj bijeg od stvarnosti pronalazim kroz slikanje - rekao je.

Tešku gospodarsku situaciju koju je prouzročila korona osjetili su svi, a najviše oni najranjiviji. Da bi osigurali ogrjev za zimu, njegova majka je bila primorana dignuti kredit za drva. 

- Od 2.500 kuna plaćamo režije i kredit. Prije par mjeseci frižider nam je bio prazan, kao kad ga kupite u trgovini - rekao je Takač.

Pomogli su mu ljudi iz Vukovara koji su donijeli hranu, a ima i oni koji mu govore da izmišlja. Kako kaže, pozovem ih kući pa neka se uvjere izmišljam li.

Probleme mu stvara i visoki tlak, zbog kojeg svakodnevno pije lijekove, a dodaje kako bude i onih dana kada se ne osjeća dobro. Tražio je pomoć na sve strane, a u koju god instituciju ode, tvrdi, da nema pravo na pomoć jer živi s majkom koja prima mirovinu. 

- Svi te odbiju, nitko te ne želi ni uputiti gdje ići. Samo mi kažu živiš s majkom koja ima primanja i meni su vrata zatvorena - kazao je. 

No, i malena pomoć mnogo im znači u teškim vremenima, ali ipak Takač bi bio najsretniji kada bi mogao živjeti od vlastitog rada, truda i talenta. Njegove radove možete pogledati OVDJE.