Više od 30 godina traganja: 'Ja sam našao svog oca, a ubojice nisu kaznili. Ubili su mi i strica'

Kad sam izgubio svaku nadu da ću pronaći očeve kosti, on je ekshumiran i identificiran. Sad sam miran. Tata je kod kuće, u svojoj grobnici na koju mogu otići kad god poželim, kazao je Josip Valentić nakon što je protekle godine pronašao svog oca nestalog u Domovinskom ratu.

Pogubljen je u ljeto 1991. godine i pokopan u masovnu grobnicu na tzv. bobotskome mrciništu.

POGLEDAJTE VIDEO

Tatin ubojica bio je najodgovorniji u skupini četnika koji su ih odveli iz Tenje. Osobno je poubijao 11 staraca koje su kamiončićem odvezli u Silaš. Tamo su ih na kamionu držali cijeli dan, po vrućini. Iako su zapomagali, nikome od tamošnjih ljudi nisu dopustili da im da čašu vode ili krišku kruha. Nakon nekoliko sati odvezli su ih na stočno mrcinište u Boboti i tu su likvidirani, govorio nam je 2019. Josip Valentić (60) iz Tenje, koji je od 1991. tragao za ocem Vladom, ali i stricem Ivanom.

- Njih dvojica su zajedno ubijeni i nestali. Ne znamo ni točan datum, ali bilo je to između 1. i 10. srpnja - dodao je Josip.

Vlado je bio građevinski radnik, krajem '80-ih već pred mirovinom, a njegova supruga Lucija domaćica. Imali su tri kćeri i dva sina. Josip je najmlađi od njih. Svi su rođeni u Tenji, gdje su i živjeli u obiteljskoj kući.

- Situacija u selu pred rat bila je napeta i psihotična. Nitko od nas nije razmišljao otići jer smo znali da nam predstoji neki oblik borbe. Tek krajem lipnja 1991. bilo je jasno da se nemamo snage oduprijeti Srbima, koje je JNA naoružala. Odlučili smo se povući iz Tenje i izvući što više civila. Već su postavljene barikade i u selo se više nije moglo ući. Nekako sam uspio nagovoriti mamu, tetku i tetka da odu, pa smo ih brat i ja izvukli preko polja. Tata, stric Ivan i neki susjedi nisu htjeli otići. Tata je govorio da nikome ništa nije skrivio i da ga nitko neće dirati - prisjetio se Josip, koji je brinuo za oca i slutio da će mu se nešto loše dogoditi.

- U našu kuću ušli su susjedi Srbi, sve redom moji školski prijatelji. Nekoliko puta javili su se bratu kad ih je zvao. Bio je to normalan razgovor, bez uvreda i prijetnji. Međutim, na pitanje gdje je otac njihov je odgovor bio da je tu negdje oko kuće. Krajem srpnja sestra je nazvala jednog od njih i pitala ga za oca. Odgovorio joj je da ga nije vidio 15 dana. Raspitivali smo se i saznali da četnici naše ljude skupljaju po kućama i odvode ih u zgradu kina u centru sela. Tamo su ih mučili i zlostavljali. Tek kad je počela mirna reintegracija, otkrilo se gdje je otac točno bio, tko ga je odveo u kino i gdje je ubijen, bačen, tko ga je ubio - govorio je Josip, koji je ružne vijesti prenosio očajnoj majci Luciji.

Vrijeme rata provela je u progonstvu s unucima, strahujući i za muža i za djecu. Umrla je 2010. godine ne dočekavši posmrtne ostatke muža.

- Volio bih da pronađu mog tatu, da ima svoj grob, ali meni je osobno bolnija nepravda koja je učinjena, da ubojica nije kažnjen i nikad neće odgovarati za smrt 11 ljudi. Ljutit sam i na naše pravosuđe, koje nije učinilo ništa da se ta nepravda ispravi. Kad sam shvatio da ne mogu vjerovati u pravdu, prekrižio sam se, rekao 'to je to' i odlučio nastaviti dalje - rekao je na rastanku