News

Komentari 77

'Odavno bih propao da nisam u svom prostoru. Toliko me deru'

'Odavno bih propao da nisam u svom prostoru. Toliko me deru'

Sve u obitelji: Miljenko Vuk ima 37 strojeva, svoj dizajn i proizvode, ukupno je sedam zaposlenih, ali kaže kako bi propao da sve ne proizvodi u dvorištu svoje kuće

Puno mi je bolje kad ne razmišljam na kraju mjeseca što sam sve to platio državi, gradu i za parafiskalne namete.

Jer samo se naživciram te mi dođe da i ja odem van, kaže nam Miljenko Vuk, vlasnik zagrebačkog tradicijskog obrta Vuk Leather, koji je 46 godina na tržištu.

POGLEDAJTE VIDEO:

Radionica u kojoj četiri djevojke vrijedno rade smještena je u dvorištu, iza obiteljske kuće. Još jedna je na porodiljnom. Zajedno s Miljenkom i njegovom suprugom Anom ukupno je sedam zaposlenih. Iako se čini malo, oni su u biti veliki za jedan tradicijski obrt. Ta grana, polako, ali sigurno odumire u Hrvatskoj iako će ljudi uvijek trebati nekoga da im popravi remen, bravu, kišobran, cipele... No Miljenko i supruga dizajnerica zasad uspijevaju jer imaju svoje proizvode, sa svojim dizajnom, poput kvalitetnih ručno rađenih aktovki za poslovne žene. To je jedan od 500 artikala koje rade i godišnje ostvare od 1,2 do 1,5 milijuna kuna prometa.

- Da nisam u svojem prostoru, sutra bih propao - kaže.

Vuk je aktivan u Obrtničkoj komori, bori se da se barem olakša poslovanje, ali sve ide teško i polako jer, kako kaže, “često ljudi u administraciji uopće ne mogu razumjeti njihove probleme”.

- Meni je konkurencija iz jeftine Kine. Nemam s tim problem, ali neka onda njihov proizvod bude deklariran da je iz Kine, a moj da je tradicijski proizvod - objašnjava Vuk kako uspijeva kvalitetom na tržištu.

S druge strane, kaže već susjedne države su shvatile da su tradicijski obrti važni i u društvu, ali mogu biti dio turističke ponude. U Italiji je zatvorena kovačnica u gradu, sin vlasnika je otišao raditi u Francusku jer mu se više to isplatilo nego nastaviti tradiciju. Grad i država su nakon niza sličnih slučajeva oslobodili one s oznakom tradicijskih poreza i nameta kako bi ipak preživjeli.

- Nas je 150 tradicijskih. Neka Vlada proba barem prepoloviti poreze, doprinose i ostale namete za nas. To je iznos koji vjerojatno ode na kavu i vodu u Vladi, a nama bi bio spas. Ne bih kupovao Mercedes, zaposlili bismo radnike i povećali plaće. Ako se državi ne svidi, ako ne bude tako, neka vrate opet sve na staro. Ali neka barem pokušaju - priča nam Vuk.

Za razliku od njega, većina tradicijskih obrta ima jednog ili ukupno dva zaposlena. Vuk Leather je još velik jer ostvaruje od 1,2 do 1,5 milijuna kuna prometa godišnje, ali vlasnik nam objašnjava da polovica tog iznosa odlazi na plaće. Od onoga što ostane, još 60 posto odlazi samo na materijal. Nakon svih ostalih davanja, na kraju ostane 10-ak posto za kupnju novih strojeva ili širenje.

Sad je dobio novi posao, treba još dvoje radnika, ali kaže da je to najveća muka. On isplaćuje radnicima oko 4000 kuna, svjestan je da je to malo, ali je više od prosjeka njegova sektora koji je iznimno niskoprofitabilan. No nije samo plaća problem, kaže nam. Škole jednostavno ne obrazuju na pravi način, učenici ne idu na praksu, a kad završe školu, odu raditi nešto drugo.

- Ne može se škola zatvoriti i dati djeci da tri godine rade na istom proizvodu. Pa to im dosadi - objašnjava.

Također smatra i da bi država trebala podići minimalnu plaću na 5000 kuna, a paralelno rasteretiti poduzetnike kako bi to mogli platiti, pogotovo u niskoprofitabilnim djelatnostima.

- Budimo realni, ne može se živjeti od 3000 kuna plaće u Hrvatskoj. Dok je tako, ljudi će odlaziti. Mi smo sve što smo mogli podijelili s radnicima. Ni jedan mi nikad nije dao otkaz. Odlazili su samo kad su išli u mirovinu - priča Vuk

Vlada se od početka 2017. godine hvali da je rasteretila plaće, povećala neoporezivi dio i tako omogućila da radnici dobiju više uz isti trošak poslodavca. Miljenko kaže da je za male obrte ta reforma bila obmana. Objašnjava da je tom reformom ukinuta najniža stopa od 12 posto poreza na dohodak, a ostale su samo dvije, od 24 posto i 36 posto.

- Zbog toga sam ja u konačnici morao platiti više da bi radnice imale istu plaću - objašnjava nam.

Za sve ono što plati, kaže, ne dobiva adekvatnu uslugu. Uzima primjer naknade za Turističke zajednice. Iako plaća taj namet, baš nitko ga nikad nije pozvao na neki sajam, ponudio da radi suvenire, bilo što. Niti oni surađuju previše s obrtnicima.

Dok smo razgovarali, Vuku je neprestano zvonio mobitel. Uzorci proizvoda, naručivanje materijala, kontakt s kupcima... Svu administraciju radi apsolutno sam. A država stalno gura nove obveze.

- Osim što sam i vlasnik, ja sam zadužen za evidenciju radnog vremena, povjerenik sam za otpad koji ima sedam vrsta, vozač, administrator zaštite na radu... U svakom slučaju, iako radim od 10 do 12 sati dnevno, barem dva sata dnevno moram izgubiti na papirologiju. Evo, nedavno su mi rekli da ne mogu karton s ljepenkom prevesti u svojem autu do koncesionara jer je to opasni otpad - prepričava nam birokratsko opterećenje Vuk.

Već godinu i pol ima razvijene nove proizvode, inovacije, ali ne stigne raditi na njima upravo zbog papirologije.

- Ja, Miljenko Vuk, moram sam sebe kontrolirati u skladištu i voditi zapisnik. Tako vam to izgleda. Da bih prodao ovaj privjesak od 10 kuna, ja moram ispuniti papire za skladište, normativ, radni nalog, izdatnicu, otpremnicu i na kraju račun. Šest koraka za taj proizvod - priča i sam u nevjerici, a vidi se da mu ljutnja nadire u lice.

Previše ga to sve živcira, ali nada se da će se nešto promijeniti, da će država shvatiti da živi od obrtnika i poduzetnika te da će ih prestati gušiti. Kaže da nije išao na bolovanje ni kad je prebolio mononukleozu.

A što bi uradio da ima vlast na pet minuta?

- Ma zabranio bih odmah ideološke rasprave o ustašama i partizanima koje služe da se problemi ne rješavaju. Politika bi tako barem skrenula pogled na naše probleme - zaključuje.

Najčitaniji članci