Vukovarskog branitelja silovali su i tukli: 'Redali su se na meni uz urlike, pao sam u nesvijest'

Silovanje je strašan čin. Tek shvatiš što je kad ga doživiš. Ljudi misle da to nije ništa. Ma nije vraga kad ti netko razdere cijelu stražnjicu, isprebija te i ubije Boga u tebi, a tebi se magli pred očima, lomeći nervozno prste govori nam Stipo Jularić (56).

Ovaj vukovarski branitelj, pripadnik legendarne 204. brigade, bio je silovan i zlostavljan u obučnom centru Bubanj potok nakon zarobljavanja 1991. godine.

POGLEDAJTE VIDEO: Tad, s navršenih 25 godina, zgaženo mu je ljudsko dostojanstvo i uništen život

Pokretanje videa...

01:56

Stipo Jularić | Video: 24sata/pixsell

Da nije bilo Hrvata iz Banja Luke...

A te ratne 1991. Stipo je, nošen valom adrenalina, entuzijazma i želje da obrani svoj Vukovar, držao položaj Sajmište. Sredinom rujna, nakon teških borbi na Sajmištu, neprijatelj je došao s jačim snagama i potisnuo ih.

Stipo je sa svojim suborcima krenuo u proboj.

- Krenuli smo 14. rujna, a domaći četnici stalno su nam bili za petama. Zarobili su nas dok smo prolazili kroz neprijateljske redove kraj Bogdanovaca. Prijetili su nam da će nam oguliti kožu, i to bi i učinili da se odnekud nije pojavio jedan kapetan iz Banje Luke, ali Hrvat po nacionalnosti, i zaštitio nas. Transporterima su nas prebacili u jedan podrum u Negoslavce. Tri dana su nas držali tamo, prebijali, dolazili bi i četnici te nas ponižavali na sve načine. Vrteći noževima tjerali su nas da skidamo hlače do koljena, mokrimo jedni po drugima i skačemo u mjestu da nam se trese spolovilo. A oni su nas psovali, pljuvali po nama, prijetili klanjem. Četvrti dan odveli su nas na vojni sud i naređeno je da nas voze u Beograd. Ukrcavali su nas u transportere s kalašnjikovima prislonjenima uz rebra - svjedoči Stipo.

ŠTO JOJ SE DOGODILO? Strašna ispovijest: 'Sestra mi je nestala, imala je 11 godina i to mi je promijenilo život'

'Omotali su mi žice oko vrata'

Glava mu je pognuta, pogled spušten, a riječi poput bujice samo naviru iz njega. Dovezli su ga, kaže, u vojarnu u Topčideru, pred dva inspektora koja je znao iz Vukovara. S njima je ponekad i popio kavu. Sad su stajali pred njim, listali njegov dosje u žutom fasciklu i pitali je li učlanio prvih 500 vukovarskih HDZ-ovaca.

- Odgovorio sam potvrdno. Nekoliko dana su nas tamo mlatili i prebijali, a potom, noću, odvezli u Bubanj potok, obučni centar za specijalce. Vozili su nas do tamo sa žicama omotanima oko vrata. Tamo je bila redovna vojska, koja je nastavila ‘ubijati Boga u nama’. Puštali su i četnike, pa su nas batinali i četnici i specijalci i vojnici. Luđačkih pogleda, mašući noževima, upadali su u sobe i silovali - s mukom se prisjeća Stipo. Bio je visok, krupan, u logor je došao sa stotinu kilograma. Na batine se već navikao. Na pamet mu nije palo da će ga silovati.

- Trojica, četvorica uletjela su u ćeliju, zgrabila me i uz udarce bacila na pod. Koliko sam se god otimao, borio, nekoga čak uspio udariti nogom i laktom, ne možeš ti protiv te sile. Udarci su pljuštali sa svih strana, po svim dijelovima tijela. Prebacili su me preko klupe koja je tamo stajala. Jedan mi je nožem rasparao hlače. Pokidali su mi i majicu. A onda su se počeli redati. Jedan za drugim, uz urlike, bilo ih je pet, šest, ni sam ne znam koliko jer sam pao u nesvijest. Probudio sam se na podu. Krvario sam iz stražnjice. Čuvari su me bacili na krevet, gdje sam ostao ležati i slušao krike drugog logoraša kojeg su silovali - škrgućući zubima niže Stipo. U tim trenucima strave, priznaje, želio je samo da ga ubiju. Iz Bubanj potoka odveli su ga u logor Begejce. Batinanje se nastavilo, a silovanje se više nije ponovilo.

Probudio se u lokvi krvi

- U Begejcima nisam ništa jeo, jer sam vidio da nam u hranu ubacuju neki prašak iz vrećice na kojoj je bila mrtvačka glava. Neki ljudi su i umirali nakon obroka. U logoru su nas tjerali da u šumi kopamo kanale i čupamo goleme koprive golim rukama. Onda bi se zaustavio autobus, iz njega izašao vozač i putnici te nas počeli svi po redu batinati. Bio sam kost i koža. Kako su mi pri silovanju rasparali odjeću, dali su mi neko srpsko vojno odijelo. U njemu sam i razmijenjen - prisjeća se Stipo. A razmijenjen je u prosincu 1991. u Bosanskom Brodu. Iz logora je izašao sa 71 kilogramom. Bez ičega. Bez dokumenata, odjeće i dostojanstva.

- Iz Bosanskog Broda došao sam u Zagreb. Sjećam se da sam, odjeven u tu prljavu srpsku vojnu odoru, tumarao Petrinjskom i tad me zaustavio jedan policajac. Pitao me: ‘Tko si ti, čovječe?’. Kad je čuo, uveo me je u postaju, našli su me u kompjutoru i napravili mi osobnu. Svaka im čast - sa zahvalnošću u glasu govori Stipo. Iako je prošlo 29 godina, Stipo se sa svojim traumama i demonima još bori. Sa scenama brutalnog silovanja budi se i liježe.

- Nisam to uspio prevladati. To me progoni noću. Postao sam impotentan, život mi je uništen. Da sam žrtva silovanja Domovinskog rata, naši sudovi mi već deset godina ne priznaju. Bez obzira na svjedoka koji je također silovan u Bubanj potoku, osporavaju mi status, ne priznaju ga jer nisam dokazao da sam silovan, nisam dostavio odjeću. Pa kako da je dostavim kad je poderana i uništena? Čak sam zatražio da me kompletno pregledaju i uvjere se u ozljede na debelom crijevu, no odbili su zbog, kažu, protoka vremena. I odustao sam - razočarano govori Stipo. Silovanje i višemjesečno batinanje odrazili su mu se i na zdravlje. Zbog gubitka krvi nakon silovanja u logoru javila mu se anemija, ima koronarne probleme.

JOŠ GA TRAŽI Četnici ga odveli 1991.: 'Majku su odgurnuli, ocu zavezali oči i otišli s njim u nepoznato...'

Ne priznaju mu da je žrtva silovanja

- Bio sam psihički toliko propao, totalno sam bio lud. Spasio me jedan psihijatar iz Dubrave. Izliječio me i tek onda sam počeo pričati o tim strahotama. Silovatelje nisam poznavao, vidio sam ih tad prvi i zadnji put u životu. Iako sam sve pokušao kako bih saznao tko su, nisam uspio - zaključio je Stipo mučnu priču.

Još traga za nestalim ocem Andrijom, dok je mlađeg brata Gorana identificirao nakon ekshumacije iz masovne grobnice na Ovčari. Dva mjeseca nakon što je izašao iz logora vratio se na ratište. Umirovljen je 1995. s činom časničkog namjesnika i 80-postotnom invalidnošću. Predsjednik Tuđman odlikovao ga je Redom hrvatskog pletera i spomenicom Domovinskog rata.