Zagreb je zbog Thompsona u izvanrednom stanju, a opet nitko ne kritizira Tomaševića

Milan Bandić bio je veoma blizak s Markom Perkovićem Thompsonom.

Pa mu je u svom gradonačelničkom mandatu dozvolio jedan koncert na glavnom zagrebačkom trgu, da bi nakon žestokih reakcija i kritika brzo odustao od drugog, predviđenog za narednu godinu. Pa je nakon policijske procjene rizika dao Thompsonu koncert na Šalati na koju jedva stanu svi žitelji Čavoglava. A nakon što je umro, u javnost je plasirana informacija da je upravo Bandić dao naredbu da se Thompsonu isključi mikrofon na proslavi dočeka srebrnih nogometaša.

Ali inače su bili dobri prijatelji.

Danas se Zagreb nalazi u izvanrednom stanju zbog Thompsonova koncerta: tri tjedna ranije blokirana je glavna ulica kod Hipodroma, praktički je zatvoren jedan cijeli kvart, a bit će zatvorena još dva kvarta par dana prije koncerta, stručnjaci govore o tome kako je "realno da na koncertu bude dvoje ili troje mrtvih", ljudi navodno u strahu masovno prodaju karte, a na događaju će biti angažirane sve hitne službe u Zagrebu.

Bi li kritizirali Bandića?

I opet, nitko ne proziva Tomislava Tomaševića zbog toga. Dapače, Tomašević i Možemo! baš nedavno uvjerljivo su pobijedili na lokalnim izborima, kao da Thompsona nema i nikad ga neće biti.

Bi li takvih reakcija, naročito na zagrebačkoj ljevici, bilo da iza ovakve kaotične organizacije Thompsonova koncerta stoji pokojni Milan Bandić? Što bi se govorilo da je Bandić dozvolio Thompsonu da dovede pola milijuna ljudi na Hipodrom?

Sigurno se gnjev Zagrepčana zbog zatvaranja ulica i kvartova, izvanrednog stanja, trošenja resursa, pa i sigurnosnog rizika, ne bi ograničio samo na Thompsona, nego i na onog tko mu je dao odriješene ruke da u Zagrebu radi što želi.

A to je bio Tomislav Tomašević.

Nema zabrane, ima kaosa

Koji je odmah izjavio da nema namjeru u glavnom gradu zabranjivati koncerte, pa ni ovaj Thompsonov. Ali između zabrane koncerta i katastrofične organizacije koncerta koja se slama na gradskoj infrastrukturi i na leđima građana Zagreba postoji neka sredina.

Grad određuje uvjete pod kojima će se održati neka javna priredba, određuje lokaciju, kapacitete, broj ljudi, uključuje procjenu rizika, kao i kalkulaciju o tome hoće li ta organizacija narušiti svakodnevno funkcioniranje grada i živote njegovih stanovnika.

Tomašević to nije napravio, u strahu od eventualnih reakcija javnosti, odnosno desničarskih bukača, baš kao što je četiri godine bježao od vraćanja Trga maršala Tita u Zagreb, navodno u strahu od "desničarskog mahnitanja", kako je to objasnio Vili Matula.

Rado viđen gost

Pa tako Thompson postaje rado viđen gost na zagrebačkim trgovima, kao što dobiva priliku pozvati pola milijuna ljudi na zagrebački Hipodrom, a grad i država moraju poduzeti sve što je u njihovoj moći da to omoguće. I da omoguće Thompsonu da u Zagrebu radi ono što ne bi u gradu mogao raditi nijedan drugi pjevač ili glazbenik ili čak duhovni vođa.

I sve to Tomaševićevi birači i simpatizeri šutke podnose. Kao što to ne bi - i nisu - podnosili u eri Milana Bandića. Koji, u isto vrijeme, nije Thompsonu dozvolio da u Zagrebu provodi samovolju.

Thompsonovi taoci

I tako, nominalno ljevičarski Zagreb našao se u poziciji taoca Marka Perkovića Thompsona koji nije bio prisiljen poštivati pravila organizacije koncerta u milijunskom gradu, kao što to moraju i najveće svjetske zvijezde, već je natjerao grad da se prilagodi njegovim željama i potrebama.

Kao i višemilijunskoj zaradi.

Što bi trebalo značiti da svatko u ovom Zagrebu može raditi što god hoće. Samo ako se proglasi domoljubnom ikonom i oboruža prijetnjom "desničarskog mahnitanja".

Dok se Zagrepčani moraj pokriti po glavi, snalaziti i nadati da će sve proći u redu. I da neće biti više od "dvoje, troje mrtvih".