Zašto Afganistanci ne brane zemlju? I gdje su žene i djeca? Evo zašto mi se gade ta pitanja

Zašto bježe? Zašto ne brane svoju zemlju? Gdje su žene i djeca?

Tri najčešća pitanja ispod bilo koje teme o migrantima i/ili sada aktualnim Afganistancima.

Zašto bježe?

Zbog rata, bijede, budućnosti, politike, ideje... Zbog bilo kojeg razloga koji ih tjera da se vješaju po avionima i marširaju preko kontinenata. Svaka od tih osoba ima snažnu individualnu i snažan individualni cilj. Ne podcjenjujte ih. Ne omalovažavajte ih iz udobnosti relativno civilizirane sredine. Nitko normalan ne bi izabrao takav ponižavajući život, a da ga doma ili u susjedstvu čeka išta dostojno čovjeka. 

Među njima sasvim sigurno ima zločinaca. Kao što ih ima u zgradi u kojoj živite i u kafiću u kojem pijete kavu. Njih ne tjerate iz zemlje, glasate za njih na izborima.

Zašto ne brane svoju zemlju?

Zašto bi je branili? Zašto bi se sukobljavali s manijacima? Zar nije prirodniji i ljudskiji refleks pokušati izbjeći smrt? Možda ne razumijem, možda su neustrašivi komentatori na Facebooku u pravu, možda su svi ti ljudi kukavice koji se nisu poveli za našim primjerom i branili svoju državu.

Recimo, kao ti kukavički Afganistanci čija 'država' je posljednjih 40 godina praktički u ratu sa svakom pi**om materinom koja je tamo naišla. I čiji predsjednik je šmugnuo bez traga i glasa na prvi znak puškaranja, zajedno s vrećom novca. I čija vojska je kompletno korumpirana, spremna za uzmak na prvi znak isplate. Da brane takvo nešto? Od koga? Za koga?

Prije par godina sreo sam u Bosni jednog momka. Smrdljiv, crne kose i praznih očiju, ispričao mi je kako je pobjegao od Daesha, od Isilovaca, nakon šta su mu ubili rođakinju. Skinuli su joj glavu. Dijete je bilo staro tri dana. Čovjek je došao iz tog kukavičkog Afganistana. Ne znam što je sada s njim. Ako je govorio istinu, ni najmanje mu ne zamjeram što nije ostao i borio se.

Gdje su žene i djeca?

Ovo pitanje nije samo glupo. Ne mogu riječima izraziti koliko je zlobno, maleno i neljudsko licitiranje spolom ljudi. Svaki put, na svakoj slici koja prikazuje grupu migranata, bez obzira o kojem narodu, državi ili ruti se radilo, sarkastični analitičari s društvenih mreža primjećuju stas i dob "inženjera" i "doktora", pa onda ogoljuju njihove ruke, njihove mobitele, njihove noge, njihove fizionomije, dok naposljetku ne zaključe da su prave dobi za rat.

Prave dobi za rat. Ne mogu opisati kako mi se gadi taj izraz.

Ili onaj 'ilegalni migranti'.

Nazivati ljude ilegalnima.

Tu su i žene i djeca, naravno da su tu. Za razliku od anonimusa iz internetskih kanalizacija i kretena u javnom prostoru kojima bi bilo bolje da ostanu anonimni, vidio sam i upoznao te famozne žene i tu famoznu djecu. Kao da su egzotična stvorenja, a ne ljudska bića.

Ali razumijem vas, iako mi se gadite. Razumijem zašto mantrate o ženama i djeci. Kad ih nema na slikama, lakše je mrziti. Odnosno, lakše je sebi opravdati zašto ih mrzite.

Od sedam tjelesnih djela milosrđa, kršćanskih činova kojima se izražava ljubav, a koja se uče na vjeronauku u osnovnoj školi, prva četiri glase ovako:

Gladna nahraniti. Žedna napojiti. Siromaha odjenuti. Putnika primiti.

Gdje ste, kršćani?