'Zbog mrtvih sinova ne mogu dopustiti ćirilicu u Vukovaru'

Grad Vukovar je bio blokiran prosvjednicima iz Stožera. Svaku postavljenu ploču čuvalo je 20-ak interventnih policajaca koji su bili naoružani, ali je oružje bilo u futrolama. Zbijeni u živi štit čvrsto su branili prilazak pločama. No uzalud. Oko 300 prosvjednika pješice je krenulo kroz centar grada prema zgradi policije. Na putu prema policiji naišli su na zgradu Porezne uprave. Tu su bile postavljene dvije ćirilične ploče. Doslovce su odgurali pet policajaca i dvije policajke koji su čuvali ploču te je jedan mladić čekićem polupao obje staklene ploče uz sveopće ovacije mnoštva. Potom su prosvjednici isto učinili i ispred policije, gdje ih je dočekalo tridesetak policajaca. Istim načinom su ih izgurali, a na ramena su podigli 74-godišnjeg prosvjednika koji je lako došao do ploče i čekićem je razbio. Skinuo je i ramu sa zida pa njome hodao kroz grad. Plakao je.

- Ja sam otac dvojice sinova. Policajca i pilota. Obojica su poginula u ratu. Jednog sam našao, drugoga još tražim. Postao sam član ovog Stožera jer nije u redu ovo što se radi u Vukovaru. Osjećao sam kao da mi moji sinovi govore: ‘Ne daj, tata, ono za što smo se borili, idi do kraja’. I ja sam to učinio, makar umro sutra. Nikad se nisam zamjerao policiji, ali ovo sam morao učiniti. Zaustavite ovo, ne vraćajte nas opet u 1991. godinu - govorio je potreseni Marijan Živković s Trpinjske ceste noseći ostatke dvojezične ploče.

NESLOMLJIVI: SUSRET HEROJA Umalo smo se poubijali, a onda me spasio u paklu Vukovara...

Bio je rujan 2013. godine. Živković je šest godina kasnije, gotovo na isti datum, presuđen za kazneno djelo uništavanja državne imovine. Dobio je uvjetnu kaznu, ali je sud vratio postupak na početak. Bilo je sramotno donijeti osuđujuću presudu čovjeku koji je u ratu izgubio dva sina. Idućom odlukom oslobođen je optužbi, ali uz tumačenje da je u vrijeme počinjenja djela bio neuračunljiv. 
To ga je još više pogodilo.

'Rafal ga je prostrijelio kroz pola tijela'

- Bio je 29. kolovoz 1991., kad sam zadnji put vidio sina Nikolu. S položaja na Mitnici došao je kući presvući se i malo odmoriti. Pričali smo kako se situacija pogoršava. Rekao mi je da bismo i mama i ja trebali otići. Nisam htio ostaviti sinove. Rekao sam mu da ću ići kad budem morao ići. Otišao je ujutro na položaj. Nakon toga me nazvao nekoliko puta i rekao da moram ići iz grada. Otišao sam u Zagreb. Zadnji put me nazvao nekoliko dana prije pogibije. Rekao je da je Vukovar u sve većem okruženju, da postaje nemoguće izaći iz grada, da ne dobivaju oružje i da se neće moći dugo braniti. Bio sam jako zabrinut. Kad me 17. rujna oko 17 sati nazvao njegov zapovjednik Stjepan Pole, noge su mi se odsjekle. Znao sam da je Nikola kod zapovjednika ostavio svoj mobitel. Rekao mi je da je Nikola poginuo, ali da ne dolazim u Vukovar jer je preopasno te da nema potrebe jer su ga izvukli s punkta gdje je poginuo, odjenuli mu novu uniformu i pokopali ga u lijesu. Žao mi je što tad ipak nisam krenuo za Vukovar i bilo kako došao do sina, da ga vidim mrtvog. Onda bih možda znao gdje je. Jer to, naime, ni danas ne znam. Sve to što mi je tad u telefonskom razgovoru rekao Pole nije bila istina. Osim činjenice da je Nikola mrtav - ogorčeno priča tata Marijan kojemu ni danas, 28 godina kasnije, nitko ne zna reći što se točno dogodilo s mrtvim tijelom njegova sina.

Nikola je s još pet pripadnika policije bio na položaju na Mitnici. Većina ih je bila iz Slavonskog Broda. Puškaralo se taj dan.

Položaj im je bio otkriven i skupina četnika ih je odlučila napasti. Bili su u podrumu, kad im je prišao jedan s bombom i ubacio je unutra. Prije nego što će eksplodirati, Nikola je stigao do stepenica koje su vodile prema izlazu. Istrčao je neozlijeđen, no tu ga je dočekao rafal, koji ga je prostrijelio kroz pola tijela. Pao je mrtav. U podrumu su mrtva bila još dva njegova suborca. Jedan iz grupe je uspio pobjeći, a jednog su četnici uhvatili živog i kasnije brutalno ubili. Kad je čuo da je položaj razbijen, a njegovi policajci mrtvi, zapovjednik Pole je naredio da se njihova tijela pokupe. Na teren je izašao vozač Željko, također iz Slavonskog Broda, koji je imao zadatak kamionom doći po mrtve suborce.

NESLOMLJIVI: SAD VOZI MOTOCIKL Izgubio je obje noge: '12 dana sam ležao raskomadan u polju'

- Željko mi je ispričao gdje je i kako pokupio Ratka Bricu i Gorana Adrića, dečke iz Slavonskog Broda, koji su poginuli s mojim Nikolom. Rekao je i da je pokupio Nikolu. Tvrdio je da su sva trojica stavljeni u lijesove i da je Nikolin lijes ostavio na starom katoličkom groblju, a ovu dvojicu odvezao u Slavonski Brod. Adrić i Brico su pokopani u Brodu i zna se gdje su im grobovi, no što se dogodilo s lijesom našega Nikole, nitko ne zna. Nadali smo se da će se pretraživanjem starog katoličkoga groblja nakon povratka u Vukovar naći i tijelo našeg Nikole, ali nije pronađeno. Pronađeni su tek posmrtni ostaci dvije neidentificirane osobe, a ni jedan od tih nije naš sin - kaže Marijan, koji je u ovih 28 godina obišao sve što se može obići ne bi li dobio ikakvu informaciju o sinu.

'Valjda ni nemam srce više, kad ne može puknuti'

- Nikola je odmalena igrao nogomet. Bio je jako dobar. Igrao je čak i za omladinsku reprezentaciju tadašnje Hrvatske. Svi su ga znali. Sa Srbima sam razgovarao, i s crnim Ciganom bih se našao, samo da saznam što se dogodilo s njegovim lijesom. Više sam plakao, nešto se molio Bogu. Valjda ni nemam srce više, kad ne može puknuti - dodaje Marijan brišući suze.

Godinama već Marijan i Marta ne mogu naći svoj mir. Kad dođu dani tijekom kojih se Vukovar prisjeća svojega krvarenja, njih dvoje postaju još nemirniji. Smeta ih što nemaju gdje zapaliti svijeću za svojeg Nikolu. A u Vukovar su se i vratili kako bi ga našli, da mu budu bliže.

- Čim se moglo vratiti u Vukovar, rekla sam Marijanu: ‘Idemo! Tu je negdje moj sin, moram biti i ja’. Osvrćem se po kući, dvorištu, gradu, nema ga, ali nema veze, tu je negdje. Palim svijeću za njega na starom katoličkom groblju, kraj križa na kojemu je razapeti Isus, ali Isus je ranjen, nema ni glavu, ni desnu ruku, ni dio trupa. To je pravo mjesto za zapaliti svijeću mom Nikoli. Ne znati gdje ti je dijete, gdje su mu kosti, to je najgore za majku. S time liježem, s time se budim. Nisam ga vidjela mrtvog pa još čekam na dvorišnoj ogradi da se pojavi. Volim svoj Vukovar, ali ne izlazim nikamo iz kuće već godinama. Ljudi me ne zanimaju. Nikoga ne proklinjem, neka im Bog oprosti - kaže majka Marta koja se nije oporavila ni od vremena kad je otkrila da joj je drugi sin ubijen.

Naime, Marko je poginuo u prosincu 1991. Njegov avion pogodio je projektil. Marko je početkom Domovinskog rata pobjegao u Hrvatsku iz Beograda, gdje je radio kao vojni pilot u JNA. U Srbiji je postao dezerter, a u Hrvatskoj jedan od heroja Vukovara jer je osnovao protuzračni vod te, s još dva pilota, cijelo vrijeme opsade Vukovara u grad zrakom dopremao hranu, lijekove i sve drugo što je bilo potrebno Vukovarcima, braniteljima i djelatnicima vukovarske bolnice da prežive. Kad je poginuo, njegovo je tijelo pronađeno i pokopan je na jednom zagrebačkom groblju. Da mu tijelo počiva u gradu u kojem živi njegova obitelj, supruga i kći.

Kad su se, početkom 60-ih godina, Živkovići iz Bosne doselili u Vukovar, živjeli su u nadi da ih u tom bogatom i lijepom slavonskom gradu čeka bolji i sretniji život. Od tri sina, Marka, Đure i Nikole, ostao im je samo jedan, i to samo zato što je neposredno prije rata otišao na školovanje u Zagreb. Marta i Marijan su planirali da ih nestali sin Nikola dohrani do smrti, a na kraju su oni ti koji će ga do smrti tražiti.

- Iako sam prošao osamdesetu, ne odustajem. Tražim sina gdje god mogu. Naša država je kriva što nemamo te informacije. Davno se to moglo saznati - klimajući glavom i negodujući kaže Marijan.