'Želim svom tati zapaliti svijeću, reći mu koliko mi nedostaje...'

Nema te riječi koja može opisati osjećaj da odrastaš bez oca. Ali ja sam neizrecivo ponosna. No i dalje mi stoji to pitanje u glavi: Tko je taj tko je presudio oduzeti nekome život i ugasiti nečija djetinjstva? Kad netko kaže tata, u meni se javlja ponos na njega, ali i na sve njegove suborce, govori nam Klaudija Gojani Boras (28).

POGLEDAJTE VIDEO

Ova novinarka Hrvatskog radio Vukovara, koju već nazivaju nasljednicom Siniše Glavaševića, oca Jozu nikad nije upoznala. U kolovozu 1991., kad je majku Lizu (50) i njezina brata u dobi od godinu i pol poslao u Njemačku na sigurno kod svoje braće, Joze je ostao u Vukovaru braniti svoj voljeni grad.

- Kad mi je rekao da s djecom moram napustiti Vukovar, usprotivila sam se. Nisam htjela. Čak smo se i posvađali. Bio je nepopustljiv. Klaudija je još bila na prsima, a Filip pio mlijeko i jeo normalnu hranu. Svoj život spakirala sam u dvije vrećice. Uzela sam par hlačica i majica za djecu i pelene. Na željezničkoj stanici u Vinkovcima Joze se rasplakao sa mnom. Rekla sam mu: ‘Imam predosjećaj da se više nikad nećemo vidjeti’.

Završio u busu za Ovčaru 

I tako je i bilo. On je ostao u Vukovaru i kao pripadnik 204. brigade branio grad do pada - prisjeća se Liza.

Dok se vraća u prošlost, krv joj navire u obraze, a pogled joj se puni suzama koje se silno trudi zadržati. U Njemačkoj je s djecom bila pet dugih godina. Priznaje, nije bilo lako. Svjesna da je ostala bez supruga i oca svoje djece, Liza je vrijeme provodila kriomice plačući.

- Posljednji put čuli smo se telefonom 28. rujna 1991. No najteže mi je bilo kad sam saznala da je nestao. Od njegova bratića koji je preživio čula sam da su ga zarobili na Veleprometu. Razdvojili su ih i raspoređivali u autobuse. Moj suprug je završio u autobusu za Ovčaru, onom koji je nestao - prisjeća se Liza.

Djeci, kaže, dugo nije govorila da svojeg oca nikad više neće vidjeti. Klaudija ga zna tek s fotografije, a Filip je bio premalen da bi se sjećao njegova lika. Liza je uspješno odolijevala silnim pitanjima djece zašto tata ne dolazi i zašto ne zove.

- Isprva sam govorila da će se tata kad-tad vratiti, potom pričala da ne može, da radi, da je jako zauzet. Kasnije, kad su malo porasli i kad sam im rekla istinu, optužili su me da lažem i da je njihov tata živ.

Ponosna na oca 

Dugo nisu vjerovali da je nestao. Još u to ne vjerujem. Svaki blagdan kad bi se obitelj okupila oko stola, ja sam izlazila i plakala da me nitko ne vidi. A onda sam se 2000. odlučila vratiti u Vukovar, jer ne bih mogla nigdje drugdje živjeti - pripovijeda Liza.

Priznaje nam da ga često sanja kako dolazi, kako ljubi svoju djecu i nju te je preplavi osjećaj kao da je doista s njima. A onda nestane i osjeti prazninu.

- Bila bih najsretnija da ga nađu, da ga mogu pokopati, zapaliti svijeću, da se zna da je to on. Onda bih našla mir. Ovako nisam mirna - kaže Liza, koja se povukla u osamu.

Traganje za njezinim suprugom žustro je nastavila Klaudija. U stanju je prevrnuti svijet da nađe oca. Pitamo je kako je bilo odrastati bez njega.

- Koliko god zvuči sebično što je majku i nas djecu poslao za Njemačku, on je nas stavio na sigurno, a on je odlučio ostati i braniti Vukovar. Dao je život za ovu Hrvatsku, ovu moju domovinu kojom ja danas slobodno koračam i u kojoj živim. Kad nam je majka rekla da se tata više neće vratiti kući, sve nam je to zvučalo kao nekakva laž. I brat i ja vidjeli smo da nešto ne valja, da druga djeca drugačije odrastaju.

Sve više nedostaje 

Iako nam nikad nije nedostajalo ljubavi, jer su oko nas bila tatina braća, po mami smo vidjeli koliko je tužna na blagdane. Uvijek je falio, a što smo stariji, to sve više fali - govori Klaudija. Iako oca poznaje tek s fotografije i iz majčinih priča, na Ovčari je osjetila kao da ide na njegov grob.

- Kad sam ušla u memorijalnu sobu, u meni nije bilo nimalo tuge. Tražila sam njegovu sliku koja se pojavljuje i gasi. Kad se upalila, rekla sam: ‘Aha, tu si. Ovdje je tvoje mjesto’. U trenutku kad se ugasila, obuzela me tuga, kao da je u tom trenutku otišao. Taj dan mi je bio strašan, no ta Ovčara mi je najljepše mjesto. Koliko god da je ružno, tmurno, mračno, jezivo, premda izaziva osjećaj kao da je 1991., kad uđeš imaš osjećaj da ćeš sad vidjeti sve te scene koje su se tad tamo događale. Možda baš gazim po tom tlu na kojem su baš njega ubili.

Jedino što traže je istina 

Ali ništa nije jače od tog mojeg ponosa, od te moje ljubavi zato što je dao život za svoju zemlju - objašnjava nam u dahu Klaudija.

Oca intenzivno i dalje traži. Hoda uokolo, istražuje i pita. Istinu o njemu, zaklela se, saznat će kad-tad. Klaudija je napisala i predgovor za knjigu “Nestali”. U njoj je napisala: “Želim upaliti svijeću svome ocu, želim pričati s njim, želim mu odnijeti najljepši cvijet. Na kraju krajeva, želim mu odvesti unuče koje nikad neće imati priliku upoznati. Doduše, i mene je zadnji put vidio kao bebu, s nepunih šest mjeseci. Želim i moram znati gdje su njegove kosti. Želimo zavijenoj majci u crnini skinuti vatru iz duše. Što ima majka koja će uskoro napustiti ovaj svijet ako nije pokopala svoga sina? Pita li se tko kako je njoj? Istina je jedino što tražimo. Istinu o kostima naših nestalih. Pomozite nam pronaći ih. Mi smo jedna obitelj s istim ciljem. Želimo mirnu noć i lak san”.