Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
33 komentara

'Željka su nepokretnog utrpali u vozilo. Više ga nismo vidjeli'

OSTAO JE U VUKOVARU Venka Marelja (55) brata je zadnji put vidjela 16. rujna 1991. Dao joj je auto da poginulog susjeda odveze u Varaždin. Željko je ostao....

Foto: Marko Podgorščak/Privatni album
33 komentara

Obitelj Galić iz vukovarskog Borova Naselja u Slavoniju se iz Hercegovine trbuhom za kruhom doselila početkom 60-ih godina i u njoj pronašla siguran dom.

POGLEDAJTE VIDEO:

Dvije starije kćeri već su bile udane i imale djecu, a tad 27-godišnja Venka i 25-godišnji Željko ostali su živjeti s roditeljima Ivom i Stankom. Stanko je godinama radio u Njemačkoj, a Iva u Radničkom domu kuhala hranu za radnike tvornice Borovo. Iza njihove obiteljske nicala je velika kuća namijenjena Željku, jedinom muškom potomku obitelji. Tata Stanko slao je novac za gradnju i isplanirao u toj kući imati poslovni prostor, tvrtku i obitelj s puno djece.

Nakon stradanja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, Željko je odlučio braniti svoj tek stečeni dom. Stanko više nije slao novac za kuću, nego pancirke, naoružanje, streljivo...

- Brat je bio miran, povučen, nije se isticao. Kad je zaratilo, nije htio otići iz Vukovara. Govorio je da neće bježati iz svojega grada i doma. Oboje smo se prijavili braniti grad. Danju je radio kao električar u privatnoj tvrtki sestre i šogora, a potom bi odlazio na straže i u akcije. Ja sam pripremala hranu za naše branitelje i nosila je na punktove. Tata nas je zvao da dođemo u Njemačku, ali nismo željeli. Kad su počela jača granatiranja, brat me nagovarao da odem iz grada, ali nisam ga htjela ostaviti - prisjeća se Venka Marelja (55). S mamom i starom bakom isprva se skrivala u podrumu kuće, no kako su granatiranja postala jača i češća, Željko je odlučio majku i baku smjestiti u Hercegovinu kod rodbine.

Foto: Marko Podgorščak/Privatni album

- Naš je podrum bio sigurna baza za dečke koji su se vraćali s položaja. Svima sam kuhala. Jednom od njih, Zagrepčaninu Perici, ispekla sam tortu 13. rujna. Rođendan mu je bio dan kasnije, a Perica je bio nesretan jer mu zapovjednik nije dopustio otići kući za rođendan. Htjeli smo ga razveseliti proslavom. No 14. rujna je na naše naselje palo više stotina granata i Perica je u Hercegovačkoj ulici poginuo. Imao je samo 22 godine - prisjeća se Venka dodajući kako su tih dana i tjedana svi bili kao braća i obitelj. Brata Željka posljednji je put vidjela 16. rujna 1991., prije odlaska u Varaždin.

- U tom žestokom napadu 14. rujna poginuo je i naš susjed Tuna Ćibarić. Tenkovi JNA došli su u našu ulicu i uništavali sve pred sobom. Uništili su moj Fićo, odgurali ga na kraj ulice i zapalili. Kako smo imali i bratov auto, odlučila sam pomoći Tuninoj obitelji i odvesti njegove posmrtne ostatke u Varaždin, gdje su ga htjeli pokopati. Kad su tenkovi otišli, došla sam kući i brat mi je sa suborcima nabavio gorivo za put.

Pozvala sam ga da sa mnom ide na taj pogreb, obećala da ćemo se odmah vratiti, ali je on rekao: ‘Što ti pada na pamet? Evo ti auto i samo idi’. Tog 16. rujna 1991. izašla sam iz Vukovara, nisam se više mogla vratiti, a brata više nikad nisam ni vidjela ni čula - tužno kaže Venka koja i danas osjeća grižnju savjesti što ga je tad napustila. Možda bi sve bilo drugačije, kaže, da je ostala u Vukovaru brinuti za njega. Tek je kasnije saznala da je Željko ranjen 13. studenog, pred sam pad grada, dok su se povlačili iz naselja prema tvornici Borovo. Na uglu Ličke i Novoselske ulice palo je nekoliko granata baš u trenutku kad su se tu našli Željko i njegovi suborci. Nekoliko ih je ranjeno.

- Zadobio je prostrijelnu ranu lica i vrata. Donijeli su ga u tvornicu i zbrinuli onako kako su tog trenutka mogli. Ruka i noga bili su mu oduzeti te je nepokretan ležao na krevetu u podrumu Borovo komerca. Ljudi koji su sve vidjeli potvrdili su mi da su ga, nakon pada grada, nepokretnog iznijeli i s još nekoliko ranjenika stavili u vojno vozilo. Odvezli su ih u nepoznato i kasnije ga nitko nikad nije vidio niti čuo za njega. Kao ni za ostale u tom kamionu - kaže Venka, koja je kasnije saznala da se više takvih kamiona kretalo raznim putevima prema Srbiji. Prolazeći selima stajali su na raznim mjestima, ranjenike skidali s kamiona te ih prepuštali na milost i nemilost četnicima, koji su ih preuzimali. Nikad ni jedan od tih ranjenika skinutih s kamiona nije vraćen u kamion niti pronađen.

- Bila sam u progonstvu u Zagrebu. Kad je pao Vukovar, samo sam hodala od hotela do hotela i raspitivala se o bratu nadajući se da ću ga negdje naći - govori Venka. Da ga nema, postalo joj je jasno kad je od logoraša koji su se vratili iz logora čula da ga nitko nigdje nije vidio. Nada da je živ pretvorila se u nadu da će kad-tad saznati gdje su mu kosti, gdje da dođe zapaliti svijeću. Tome se nada godinama.

- Imam tri sina i tijekom godina oni su mi odvraćali misli i tugu za bratom. Otkako sam se vratila u Vukovar, vratila su se i ta sjećanja. Ni ova kuća ne izgleda kako je izgledala, tek podsjeća - kaže Venka. U spomen na brata, jednom od sinova dala je ime David Željko. Nada se da će barem on imati priliku jednog dana zapaliti svijeću na ujakovu grobu.

Otac se razbolio i umro od tuge za nestalim sinom     

Mama je posve dementna. ne zna ni da postojim, niti da je imala sina, niti da je nestao. Dok je bila zdrava, s tugom se borila tako što je odlazila u crkvu. Molila se da ga pronađe. Strahovala je da će umrijeti, a da neće saznati gdje joj je sin. Tata se također nadao da će netko od susjeda koji su ostali reći gdje je završio Željko. Nikad nije dobio nikakvu informaciju te se zbog toga razbolio i ubrzo umro - kroz suze nam je priznala Venka.     

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Možda vas zanima i ovo:
Message