News

Komentari 5

'Zgrada se mora isprazniti, ali gdje ćemo onda? Treba cijeli svoj život spakirati u kutije'

'Zgrada se mora isprazniti, ali gdje ćemo onda? Treba cijeli svoj život spakirati u kutije'

Zaprešićani koji su u utorak zbog potresa izgubili svoje stanove privremeno su smješteni u pansion Gec. Imaju topli krevet i obrok, ali još ne znaju gdje će dalje...

Bio sam u stanu za vrijeme potresa sa suprugom, kćeri i našim psom. Taman je bilo vrijeme ručka, ja sam se vratio kući, malo sam prilegao i taman sam počeo spavati kad je krenulo tresti. Kad sam shvatio što je, kći i pas su već bili pod stolom, supruga je bila u kuhinji. To je nešto stravično. Bili smo ukočeni. Sve se treslo, sve je počelo padati. Moliš samo Boga da stane, a nikako da stane priča nam Zoran Marjan Dujmović (68) koji je živio na adresi Trg žrtava fašizma 14 na 1. katu u Zaprešiću.

POGLEDAJTE VIDEO:

Jak potres magnitude 6,2 po Richteru koji je u utorak u 12.19 sati zatresao Petrinju narušio je statiku zgrada na Trgu žrtava fašizma 13 i 14 te su stanari morali napustiti svoje domove. 

Njih 28 grad je smjestio u pansion Gec u Ivancu Bistranskom, a među njima su i Zoran i Zdenko Karaman s kojima smo popričali u Gecu.

- Čuješ vrisak od susjeda, od djece. Svugdje panika. Kad se smirilo svi su počeli bježati iz stanova, goli, bosi, bez dokumenata, bez ičega. Bilo je spašavanje žive glave. Možda je sreća što smo poslije prvog potresa mi u zgradi pojačali iz pričuve željezne nosače. To nam je koliko toliko pomoglo da nam se sada stubište ne uruši. Inače tko zna što bi bilo - govori Zoran.

Prvu noć nakon potresa Zoran i njegova obitelj prespavali su kod prijatelja. No kako on kaže za njih spavanja nije bilo.

- Nazvao sam susjeda i saznao da je on u Gecu i onda sam taj isti dan oko 22 sata nazvao Gec i rekli su mi da možemo odmah doći. Čak su ugostili i našeg psa bez ikakvog problema. Od tada smo već tu. Lijepo su nas primili. S te strane smo zadovoljni, toplo nam je i ugodno, imamo i hrane, a mještani stalno šalju pomoć - priča Zoran.

Jedino što im preostaje je čekati da vide što će dalje biti s njima.

- Sad čekamo grad, da vidimo što će biti s nama. Oni će nam dati tu jednokratnu pomoć od pet tisuća kuna. Hvala im i na tome, ali ni to nije rješenje. Navodno bi nam trebali dati i dvije tisuće kuna da si nađemo smještaj, ali to se još ništa ne zna. Međutim, mi si za dvije tisuće kuna ne možemo naći smještaj od 50 metara kvadratnih. No mi stanari smo se dogovorili da nam grad pokuša dati smještaj jer ima sigurno stanova. Ako je ikako moguće da oni plaćaju stanarinu, a mi bi i dalje plaćali režije kao što plaćamo pričuvu s tim da zgrada nije za uporabu - kaže Zoran.

Na pitanje do kad će biti u Gecu kaže, ne može dati odgovor. 

- Ne znamo do kada ćemo biti ovdje. Ovo je samo privremeno. Ovo nije rješenje. Svima hvala na svemu ali ovo nije rješenje za dalje. Ne znamo kad ćemo ići od tud, oče to biti sutra ili preksutra. Ne znamo ništa - potreseno priča Zoran.

- Prvo doživite šok, a tek nakon par dana shvatite što je. Sve počinje boljeti. Pijete tablete, spavate, ne možete ništa. Jednostavno ste u neizvjesnosti. Svaki potres smo osjetili. Poslije sam došao do stana. Na brzinu sam uletio, uzeo dokumente, isključio struju vodu i plin, kako policija kaže ušao sam na vlastitu odgovornost. Samo se bojim da nam ne bude tko ovima na Markuševcu i u Čučerju. Toga se najviše bojim, a kako vrijeme prolazi sve me više strah - kaže Zoran.

U Gecu smo popričali i sa Zoranovom kćerkom koja je u to vrijeme ispred pansiona šetala psa koji je i dalje uplašen.

- Prijatelji su nam našli stan u novogradnji. Mislim ta zgrada je sigurnija, ali stan je na osmom katu. Mi od straha ne želimo ići tamo. Nadam se da ćemo naći nešto u prizemlju. Ja bi najrađe živjela u nekoj maloj 'kockici' samo da je sigurna i stabilna. Samo se želim osjećati sigurno - priča nam Zoranova kćer.

Zoranov susjed Zdenko Karaman također se nalazi u Gecu, a za on taj dan opisuje kao nešto najgore što je do sad proživio u svojih 68 godina. 

- Kod mene je situacija bila dramatična jer su kod mene bila dva mala unuka. Jednom je 4 godine, a drugi ima 8. Kako su prije toga bili na nogometu, bili su skroz mokri. Stariji unuk se sam presvukao, a ja sam presvlačio ovog mlađega, Marina. Taman sam mu oblačio štrample kada se u tom trenu sve krenulo 'ljuljati'. Nas je bacilo u lijevo, a dijete je bacilo na mene. On je tako vrisnuo od straha i tako se čvrsto primio prstićima za mene. Ja se od tog vriska nisam mogao oporaviti dva dana. Dakle dijete koje je maženo i paženo, koje je naučilo na svaku pažnju, koje ima 4 godine, se našlo u ovoj situaciji, da ga potres baci na djeda. To proizvede takav vrisak straha da vi to ne možete pojmiti. Ja sam se svega nagledao u 68 godina, ali ovo. Ja nisam mogao sebi doći dva dana - priča Zdenko.

Nakon toga Zdenko je žurno izašao van s unucima. Nije ih stigao niti obući do kraja. 

- Marin je bio u štramplama. Spustio sam ga, sve je bilo mokro. U tom trenu odmah sam pozvao svoju kćer da dođe. Međutim, ona nije mogla doći jer je od Malešnice do Zaprešića bila zakrčena cesta. Svi su bježali vani. A moj mali Marin vapi vapi 'hoću mamu'. Te su mi minute izgledale kao godine. Kad vas malo dijete gleda i vidi u vama neko rješenje, a vi ste bespomoćni. To je strašno. Zidova i cigli će biti, nisam materijalist, ali ovakve emocije vas jednostavno pokose. Pokosi vas koliko god imali iskustva, iako ste svašta vidjeli u životu, ali taj jedan dječji vrisak do srži vas pokosi - govori Zdenko.

Za sada su Zdenko i supruga na sigurnom, u Gecu. Ali i dalje ne znaju što će za dalje.

- Lokalna vlast radi sve što može. Jedino što nam preostaje je isprazniti zgradu, ali što onda? Gdje ćemo onda? Moramo naći prvo stan. Problem je što u Zaprešiću ima stanova, ali ti stanovi su većinom namješteni. No gdje ćemo mi sa svojim stvarima? Treba cijeli život spakirati u kutije - kaže Zdenko.

U stan nakon potresa ulazio je samo sa zviždaljkom koju nosi oko vrata. U slučaju da se opet dogodi potres da može zviždati.

Dvije zgrade koji su u novom potresu pretrpjele najveću štetu među najstarijima su u Zaprešiću. Izgrađene su 1963. godine, kažu stanari, no prije potresa u Skoplju.

- To je zgrada napravljena potpuno naopako. Vanjski zidovi su noseći, a oni su popucali. To je puklo kao bundeva. Unutra nema ništa noseće, nego vanjski zidovi koji drže cijelu konstrukciju. Zgrada je građena prije potresa u Skopju 1963. godine i prije protupotresnih propisa - kaže Zdenko.

Zoran i Zdenko kao i si drugi stanari još čekaju statičku procjenu da vide što će dalje i kako će se njihov život nakon ovoga odvijati. Svi su zahvalni što su iz ovoga izvukli živu glavu i što trenutno imaju krov nad glavom i topli obrok.


 

Najčitaniji članci