News

Komentari 3

Ziherašica sam i hazarderka. Sklona kockanju na najjače

Ziherašica sam i hazarderka. Sklona kockanju na najjače

Ivu Jerković trenutačno možete vidjeti u tri produkcije HNK Zagreb, a aktualni poetski performans ‘Ne čitaš žene’, koji je poslužio našoj Branimiri Lazarin kao povod razgovoru, čini puni krug njezina glumačkog formativnog puta

Glumicu Ivu Jerković (1988.) trenutačno možete vidjeti u tri produkcije njenog matičnog kazališta, zagrebačkog HNK. Srećemo je netom po probi za poetski performans “Ne čitaš žene” u kojemu igra, a ovih dana na rasporedu su i Čehovljeve “Tri sestre” u režiji Bobe Jelčića. U “Mački na vrućem limenom krovu” Tennesseeja Williamsa i režiji Paola Magellija Jerković igra Margaret, kao alternacija Zrinki Cvitešić. “Mačka...” joj je poseban gušt, obožavani klasik za mladu glumicu drži joj “temperaturu izazova”.

“Imamo samo ovu kavu aparatušu, je l’ može?”, vedro dočekuje Jerković u garderobi kazališta, neobično tihog za nekadašnje standarde. S promjenama nekadašnjeg standarda smo se suživjeli a sudeći po našoj sugovornici, to je gotova stvar bez apatične figure. Fokusom Ive Jerković, idemo dalje u štogod-to-bilo, optimizam je moguć bez ikakve kalkulacije. Pri tome je baš poezija u teatru “dobar instrument za takav pristup”, kaže glumica, koja je bila iskreno iznenađena kad je publika hrpimice došla na performanse čitane poezije ispred zgrade HNK u vrijeme proljetnog lockdowna. “Bio je krcat Trg, svečano ozračje. Ispostavilo se da ljudi doista vole slušati poeziju, osjetite da je koncentracija pažnje snažna. I nakon čitaćeg performansa, na ‘fejsovima’ sve ori i gori od poezije, ljudi šeraju svoju poeziju te traže još i još! Ne čini mi se da je riječ jedino o nedostatku ikakvog socijalnog događaja, pa eto nije važno je li to poezija ili što drugo. Ne, baš je u poeziji ta moć”, kaže Jerković objašnjavajući usput kako je aktualni poetski performans “Ne čitaš žene”, temeljen na suvremenoj poeziji domaćih autorica, Ivica Buljan zamislio kao pokaznu vježbu glumačkih karaktera kroz stihove. Dakle, specifičan stav, a ne tek intermezzo neutralnih glasova na kakve smo navikli u glumačkim interpretacijama na televiziji ili radiju. Iako, nije to za odbaciti, jer glas glumca/ice koji čita poeziju pamtimo čitav život, možda kao jedino što uopće pamtimo od svega...

“O da, poezija je zapravo jedan od razloga, ako ne i prvi, mojeg zaljubljivanja u glumu i odluke da upišem taj studij. Od poezije prema izvedbenoj umjetnosti, tako je išlo kod mene. Odmalena sam poeziju čitala, učila napamet, osluškivala svoj glas... Ne mogu do kraja objasniti, ali tako sam se zaljubljivala u izgovorene riječi. Rade Šerbedžija s ‘Ne daj se, Ines’... Znala sam to slušati i gledati satima! A na Akademiji zanat brusite upravo na poeziji, na tom skladu organike i zvuka: ako je to posloženo, možeš hrabro dalje. Kad dobro osluhneš vlastiti glas, shvaćaš da je to tvoja baza, ono na čemu se postavljaš kao glumac, umjetnički, a ne samo u tehničkom smislu“, uz osmijeh će glumica upadljivo zvonkog, čistoga glasa, scenski govor njoj ne bi trebao biti nikakav problem.

“Hvala ako je takav dojam. Ali su mi glasnice osjetljive, moram biti jako disciplinirana da ih sačuvam. Bez njih ništa”, smije se glumica, Zadranka podrijetlom. Znači, ovo s poezijom, aktualni performans koji je poslužio kao povod ovom razgovoru, čini puni krug njezina glumačkog formativnog puta, do sada?

“Ma može se i tako reći. Ali nemam pojma hoću li ikad naći odgovor zašto sam uopće izabrala glumu kao svoj poziv. Mogla bih nabrajati svašta nešto... Ali odakle, zbilja, ta potreba da izlaziš na scenu, pred gomilu ljudi da nešto izvodiš, to si ne mogu objasniti dokraja. Znam jedino da me sve to privuklo vrlo rano, ono kad svi žele bit’ pjevačica ili glumica, od vrtića nadalje. I jesam, u školi sam čitavo vrijeme nešto pjevala, recitirala, išla na ples, ali se nisam uzimala ozbiljno”, kaže glumica Drame HNK, koja je prije studija glume na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti završila studij socijalnog rada na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Zanimljiv spoj, socijalna radnica-glumica. Otkud prvi interes za socijalni rad? Je li razmišljala o rentabilnosti posla na tržištu ili?

“Mislite socijalni rad na domaćem tržištu rada?”, uz smijeh će Jerković. “Ne vjerujem da je u tom smislu socijalni rad ikad bio elitni izbor. A oduvijek sam znala da želim raditi nešto s ljudima. Ljudski odnosi su mi oduvijek intrigantn..."

*Cijeli  intervju pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 26. veljače

Najčitaniji članci