Dok Miroslav Škoro huška na "ekstremne ljevičare" i poziva se na '91., njegov suradnik Zlatko Hasanbegović kreće u misiju raskrinkavanja platforme Možemo!. Preciznije, "teoretičara lezbijskog sindikalizma".
'Naša misija je u sljedeća dva tjedna pokazati o kome je riječ", poručio je jutros Zlatko Hasanbegović na N1 televiziji.
Možda je netko pomislio da je misija pomagača Miroslava Škore raskrinkavanje svih koruptivnih i kriminalnih radnji u Bandićevu Zagrebu, otkrivanje prljavština, raspetljavanje klijentelističke hobotnice, čišćenje taloga bivšeg gradonačelnika.
Ali taj netko bio bi u krivu. Zašto bi Hasanbegović tako mobilizirao birače da izađu na drugi krug izbora kad je on Bandiću, bivšem komunistu, titoistu, socijaldemokratu i populistu, nedavno držao ljestve?
Hasanbegović je mislio na platformu Možemo!. Njegova misija bit će pokazivanje građanima da se "iza skupine demagoga nalaze ljudi koji predstavljaju stranu ideološku franšizu".
Penetracija i lezbijke
Da se tamo nalaze "teoretičari lezbijskog sindikalizma", da nam prijeti "penetracija rodne ideologije", pa i "ideološka penetracija".
Nije bitno tko je shvatio, bitno je tko se poveo za Hasanbegovićevim demagoškim raskrinkavanjem "skupine demagoga".
I dok Škoro govori o 1991 godini, o "četvrtoj armiji" koja je napadala Hrvatsku dok je on boravio u inozemstvu, o tome da slijedi stihove hrvatske himne i vjeruje u pobjedu "dok mu živo srce bije", dok govori o "ekstremnim ljevičarima" i "stranim plaćenicima", njegov dželat Hasanbegović okreće priču na "rodne semafore", "rodnu ideologiju" i "lezbijske sindikaliste".
Tako izgleda demagogija u kampanji.
Nacionalizam i konzervativizam pomiješani s klerikalizmom, homofobijom, šovinizmom...
Misija žetončića
Da je barem Hasanbegović s ovolikim žarom proučavao i razotkrivao Bandićevu vladavinu u Zagrebu. Da je barem njegova "misija" bila zaštita Zagreba i njegovih građana od kriminala, klijentelizma, korupcije, nepotizma, razbacivanja gradskim novcem, pogodovanja kumovima i žetonima.
Ali on to nije činio, jer je i on sam jedno vrijeme bio jedan od Bandićevih žetona u Zagrebu, korisnik upravo takve vladavine.
Da je barem Hasanbegović, koji se ovih dana ne skida s raznih televizija, ovako gorljivo ustajao u Gradskoj skupštini i Hrvatskom saboru u obranu javnog dobra i hrvatskih građana. Ali on je, kako mu je to nekidan u lice skresala Sandra Benčić, uglavnom šutio. Nije se praktički javljao za riječ.
Zato je sada svoje političko postojanje posvetio raskrinkavanju platforme Možemo!.
Bandićeva ideologija
Škoro i Hasanbegović ne vode kampanju u drugom krugu oko tema bitnih za Zagreb, oko posla koji čeka novog gradonačelnika i vladajuću većinu, oko Bandićeve ostavštine, uglavnom zato što su i sami ostvarivali korist od takve ostavštine.
Kampanju će stoga voditi na ideologiji. Međutim, ne na promociji vlastite ideologije, a još manje svojih financijera, već na raskrinkavanju tuđe ideologije.
Zanimljivo je to čuti od Hasanbegovića koji je ušao u savez s Bandićem i prisilio ga svojim mandatima u Gradskoj skupštini da makne Trg maršala Tita iz Zagreba. Iako se Bandić hvalio kako je osnivao SDP, nosio je Titov bedž na reveru, družio se s partizanima i antifašistima...
Korisna ideologija
Bandićeva ideološka pozadina, ako je ona uopće postojala, Hasanbegoviću tada nije bila bitna. Kao što mu nije smetalo da ga Andrej Plenković, taj mrski liberal, stavi na listu za Hrvatski sabor. Tuđa ideologija, da ne duljimo, Hasanbegoviću ne predstavlja veliki problem dokle god mu ona ide u korist.
No sada je u svojem križarskom pohodu na Možemo! Hasanbegović komično zapeo na "rodnim semaforima" i "teoretičarima lezbijskog sindikalizma", kao pojmovima koji pompozno, pa i opasno zvuče, nose prizvuk prijetnje, iako su lišeni sadržaja.
"Rodni semafori" u gradu poharanom potresom, pandemijom, kriminalom i korupcijom mogu biti prijetnja samo demagozima i ideolozima bez programa i planova.
Širenje straha
Plašiti ljude "stranim plaćenicima", a ujedno podržavati osobu koja kaže da je financiran samo "ljubavlju i voljom", širiti strah od navodno misteriozne "ideološke franšize", a promovirati vlastitu, još opasniju ideologiju, tipična je odlika političkih demagoga i marginalaca kakav je Zlatko Hasanbegović.
Zašto Hasanbegović nije iskoristio višemjesečnu predizbornu kampanju za raskrinkavanje Tomaševića i Možemo? Na što je trošio vrijeme proteklih mjeseci? Zašto je puštao Zagrepčane da u prvom krugu postanu zabludjele žrtve neke zlokobne strane ideologije? I rodnih semafora? I "lezbijskog sindikalizma"?
Miroslav Škoro je svojim porukama da "ekstremna ljevica mora biti zaustavljena" stavio već metu na leđa Tomislavu Tomaševiću. Zlatko Hasanbegović svojim je napadima na leđa platforme Možemo! stavio običnog smiješka.
