Oko 21 sat 1. ožujka 1932. godine dijete je nestalo iz svoje kolijevke na drugom katu kuće u blizini Hopewella u New Jerseyju. U sobi je bila poruka koja je zahtijevala 50.000 dolara za povratak djeteta. 

Dječak star tek 20 mjeseci bilo je dijete Charlesa Lindbergha, prvog čovjeka koje je potpuno sam bez zaustavljanja preletio Atlantski ocean. Put od New Yorka do Pariza dugačak 5816 km preletio je za 33 sata i 30 minuta, čime je postao međunarodna zvijezda, najslavniji pilot svih vremena.

Cijeli slučaj je, nakon duge potrage za djetetom, a zatim i istrage slučaja te sudskog procesa, postao poznat kao "zločin stoljeća". 

13 poruka i više od mjesec dana agonije 

Bilo je oko 22 sata kada su roditelji malog Charlesa primijetili da ga nema u kolijevci. Odmah su pozvali policiju i krenula je potraga za djetetom. Istražitelji su na mjestu otmice pronašli nekoliko tragova koji će kasnije biti ključni dokazi na suđenju. Jedan od njih je i poruka koju je otmičar ostavio roditeljima, a koju je ostavio kraj prozora. Za povratak djeteta tražio je 50.000 dolara. 

Istražitelji su pronašli i tragove blata u dječjoj sobi, kao i ljestve kraj prozora. Nigdje nije bilo krvi, kao ni otisaka prstiju. 

Kratka poruka koju je otmičar ostavio bila je puna pravopisnih pogrešaka, što je indiciralo da je otmičar vjerojatno migrirao u SAD, no isto tako - da tu živi već neko vrijeme. 

Pet dana nakon otmice, Lindbergh je dobio i drugo pismo. U njemu je stajalo kako je otkupnina porasla i iznosi 70.000 dolara. Policija se u istragu uključila svim snagama, a obitelj je unajmila i privatnog istražitelja. 

Treća poruka došla je 8. ožujka. Obitelj Lindbergh zamolila je ranije da netko od njihovih bliskih prijatelja komunicira s otmičarem, no u ovoj poruci stajale su jasne upute - otmičar je zahtijevao da mu se obrate preko novina. Istog dana je dr. John F. Condon, umirovljeni školski ravnatelj iz Bronxa, ponudio obitelji da on bude čovjek preko kojeg će ići sva komunikacija. 

Već idućeg je dana Condon dobio poruku od otmičara u kojoj je stajalo da prihvaća tu ponudu. I obitelj Lindbergh se također složila s time. Condon je 10. ožujka dobio 70.000 dolara i odmah počeo pregovore s otmičarem preko kratkih oglasa u novinama u kojima je koristio ime "Jafsie". 

Dva dana kasnije, već 11 dana od otmice malog dječaka, Condonu pred kuću dolazi taksi. Iz njega izlazi taksist Joseph Perrone i pruža mu još jednu poruku od otmičara. Perrone je rekao kako ju je dobio od nepoznatog čovjeka. U poruci je stajalo kako Condona čeka još jedna poruka ispod kamena kraj napuštenog štanda u blizini podzemne željeznice. Condon je pronašao i tu, šestu poruku, te se, prema naputcima koji su stajali u njoj, našao s otmičarem. 

Sreli su se na groblju Woodlawn, a otmičar se predstavio kao John. Razgovarali su o otkupnini i plaćanju. "John" je tada pristao na uvjet da donese Condonu dokaz da je dijete kod njega. Tijekom idućih dana Condon je svakodnevno objavljivao oglase u novinama, apelirajući na otmičara da se ponovno sretnu. 

Odjeća u kojoj je dijete bilo, zajedno s još jednom porukom, došla je Condonu 16. ožujka. Obitelj Lindbergh je potvrdila da se radi o pidžami u kojoj je njihov sin spavao. Condon je nastavio s oglasima i 21. ožujka dobio još jednu poruku u kojoj je otmičar inzistirao da Condon nastavi surađivati te istaknuo da je otmicu planirao otprilike godinu dana. 

U nadolazećim danima Condon je dobivao poruke u kojima otmičar traži 100.000 dolara, a zatim i detaljan plan o tome gdje da ostavi novac. Condon je "Johnu" još jednom odgovorio preko oglasa. Bila je to već 12. poruka koju je otmičar poslao Condonu. 

Naposljetku su se opet sastali tijekom večeri 2. travnja. Condon je nagovorio "Johna" da smanji otkupninu na početnih 50.000 dolara i predao mu novac. "John" je Condonu zatim dao i 13. poruku u kojoj je stajalo da je dijete na brodu "Nellie" na otoku Martha's Vineyard u Massachusettsu. 

Idućeg je dana krenula velika potraga za djetetom, no nisu ga pronašli. 

Svoje dijete obitelj Lindbergh nikada nije više vidjela živo. Tijelo malenog Charlesa slučajno je pronašao vozač kamiona nedaleko Lindberghove obiteljske kuće 12. travnja. S teškim ozljedama zakopano je u plitkom grobu kraj autoceste. Obdukcija je pokazala da je dijete bilo mrtvo već dulje vrijeme i ubijeno udarcem u glavu. 

Istraga, lažni tragovi i usputne prevare 

FBI se u istragu djelomično uključio već 2. travnja, a tadašnji direktor J. Edgar Hoover je poručio lokalnoj policiji da se mogu obratiti birou za sve potrebne resurse. Dan nakon što je pronađeno tijelo djeteta, FBI je u potpunosti preuzeo istragu. Policija i FBI raspisali su i nagradu od 25.000 dolara za onoga tko im da informacije koje će dovesti do uhićenja, a posebnu su pozornost posvetili i novcu koji je predan otmičaru.

Istražitelj su zato naredili svim bankama u New Yorku da obrate pažnju na serijske brojeve zlatnih potvrda koje su se koristile kao novčanice tada. No, nisu tu stali. Serijske brojeve novčanica su dostavili u sve trgovine, osiguravajuće kuće, benzinske postaje, pošte, zračne luke...

Tijekom dvije godine istrage, a obzirom na veličinu i popularnost slučaja, istražitelji su se susreli s brojim lažnim dojavama, teorijama, ali i popratnim prevarama.

Evalyn Walsh McLean, bogata nasljednica, htjela je financijski pomoći obitelji Lindbergh. Nekoliko dana nakon otmice djeteta, susrela se s čovjekom Gastonom Meansom, koji je nekoliko godina ranije radio za njezinog supruga kao privatni istražitelj. 

Means joj je rekao kako je siguran da može stupiti u kontakt s otmičarem i tvrdio da su ga je već netko pitao da sudjeluje u "velikoj otmici" nekoliko tjedana ranije, što je odbio. Tvrdio je i kako je zapravo otmičar jedan od njegovih prijatelja. Idućeg dana je Means rekao gospođi Walsh McLean da je stupio u kontakt s otmičarem koji ima dijete i nagovorio je da mu preda 100.000 dolara. Tvrdio je da je otkupnina porasla te da će sav novac predati otmičaru u zamjenu za dijete. 

Danima ju je držao u neizvjesnosti, a ona je strpljivo čekala povratak djeteta. Govorio joj je da razgovara s otmičarima, no na kraju je Walsh McLean zatražila svoj novac natrag, kao i novac koji je Meansu dala za "usputne troškove". Kada on to nije napravio, ona je prijavila slučaj FBI-u. Means i odvjetnik Norman T. Whitaker, koji je također bio uključen u prevaru, osuđeni su kasnije na kaznu zatvora. 

Tijekom istrage u FBI dobivao tisuće dojava. Brojne su upućivale na bandu u Detroitu, no ništa nije davalo ploda. Istražitelji su nekoliko puta pretresli i brod koji se spominjao u zadnjoj poruci otmičara, ispitali su sve zaposlenike groblja na kojem su se našli "John" i Condon. Slučaj nije napredovao. 

Dokazi 

Iako su 2. svibnja 1933. službenici u jednoj banci u New Yorku prijavili policiji da su dobili novčanice koje su bile označene kao dio otkupnine, istražitelji nikada nisu uspjeli doći do muškarca koji ih je predao banci. 

Do tad su istražitelji već složili profil "Johna". Prema porukama koje je poslao, a bilo ih je 13, istražitelji su zaključili da se radi o istom čovjeku prema rukopisu. Procijenili su da se radi o muškarcu njemačke nacionalnosti koji je proveo neko vrijeme u SAD-u. Condon, čovjek koji se s "Johnom" nalazio i komunicirao, rekao je kako je muškarac bio skandinavskog podrijetla i vjerovao da bi ga mogao identificirati da ga opet vidi. FBI je izradio i skicu muškarca prema Condonovim opisima, kao i opisima taksista koji je dostavio Condonu jednu od brojnih poruka. 

Nadalje, zatražili su od Condona da napravi transkripte njihovih susreta 12. ožujka i 2. travnja. Condona su zatim i snimili dok čita te transkripte i zamolili ga da imitira naglasak koji je "John" imao. 

Još jedan od dokaza koji je na kraju bio dio velike slagalice slučaja bile su i ljestve koje je otmičar koristio da uđe u sobu djeteta. Policija je brzo, odmah nakon prvotne istrage, zaključila da su ugrubo napravljene, no sam način gradnje je pokazivao da ih je napravio netko tko zna što radi. Nema što nisu analizirali - drvo, način zabijanja čavala, ispitivali su brojne stolare, susjede obitelji Lindbergh jesu li i ranije vidjeli takve ljestve... No, činilo se kako ljestve ne daju puno nade za nove tragove. Na njima nije bilo ni otisaka prstiju. 

U istragu se početkom 1933. uključio Arthur Koehler iz Odjela za agrikulturu SAD-a. On je rastavio ljestve, identificirao sav materijal i promatrao tragove alata. Njegovo izvješće je kasnije bilo ključno na suđenju. 

Napokon trag 

Novčanice nisu dale gotovo nikakve rezultate sve do 20. kolovoza 1934. Od tog datuma pa do rujna iste godine uspjeli su ući u trag čak 16 novčanica koje su većinom identificirane u Yorkvilleu i Harlemu. Istražitelji su pratili njihovo kretanje. 

Jedan bankar je nazvao policiju 18. rujna 1934. godine i rekao da je jedna novčanica od 10 dolara, a koja je bila dio otkupnine, stigla upravo u banku. Nju je tri dana ranije zaprimio djelatnik benzinske postaje. Kada ga je policija ispitala, rekao im je da je muškarac platio njome benzin. Bio mu je bio sumnjiv te je zapisao na novčanicu registraciju njegovog automobila. Registracija je vodila do Brune Richarda Hauptmanna koji je živio u Bronxu. 

Opis koji je ranije dao Condon, a prema kojem su izradili i skicu, savršeno je odgovarao Hauptmannu. I djelatnik benzinske postaje potvrdio da je "sumnjivi muškarac" upravo taj na skici. 

Nakon otmice djeteta počeo trgovati dionicama

Policija ga je uhitila 19. rujna 1934. i pritvorila. Hauptmann je bio Nijemac i stolar, a u SAD-u je bio tada već 11 godina. U novčaniku je, kada su ga priveli, imao i novčanicu od 20 dolara koja je bila jedna od onih koje je dobio od Condona. U njegovoj je kući policija pronašla i par cipela koje je kupio još jednom takvom novčanicom od 20 dolara ranije u rujnu. 

Joseph Perrone, taksist koji je dostavio petu poruku, i Condon su ga identificirali kao čovjeka s kojim su komunicirali, kao "Johna". Policija je pronašla još 13.000 dolara skrivenih u njegovoj garaži. Sve novčanice bile su dio novca koji je dobio kao otkupninu. 

FBI je čak usporedio i njegov rukopis s rukopisom na svim porukama i bili su povezani. 

Hauptmann, tada 35-godišnjak, već je imao dosje zbog pljačke i proveo je neko vrijeme u zatvoru u Njemačkoj. U srpnju 1923. stigao je brodom u New York. Ilegalno. Tada je uhićen i deportiran. Pokušao je ući u SAD neuspješnom još jednom, a zatim i uspio u svom naumu u studenom 1923. Dvije godine kasnije se oženio i dobio sina 1933. godine. Do 1932. je radio kao stolar, no ubrzo nakon 1. ožujka iste godine prestao je s time i počeo trgovati dionicama. Bilo je to vrlo brzo nakon otmice bebe Lindbergh. 

Suđenje je počelo 3. siječnja 1935. godine u Flemingtonu u New Jerseyu i trajalo je pet tjedana. Među dokazima su se našli tragovi alata koje je Hauptmann posjedovao, a koje su pronašli na ljestvama. Daske od kojih je sagradio ljestve su pokazale da se radi o daskama koje je ranije postavio kao pod na svom tavanu. Broj telefona i ulica u kojoj je živio Condon istražitelji su našli zapisane na unutrašnjosti jednog ormara. Rukopis na porukama je odgovarao Hauptmannovom rukopisu. 

Osuđen je 13. veljače 1935. za ubojstvo. Kazna - smrtna presuda. Obrana se žalila i cijeli je slučaj završio na Vrhovnom sudu države New Jersey. Žalbu je sud odbacio. 

Hauptmann je naposljetku pogubljen 3. travnja 1936. godine na električnom stolcu.

Je li sam Lindbergh bio uključen u cijelu otmicu? 

Neki su stručnjaci smatrali pak kako je Hauptmann samo žrtveno janje puno veće priče. Bili su uvjereni da je sam Lindbergh znao tko su pravi otmičari i da je na neki način bio uključen u nju. 

Jedna od popularnih teorija je tvrdila da je i ubio svog sina, slučajno, a zatim inscenirao otmicu kako bi prikrio svoje tragove. Druge teorije tvrde da je sve bila zapravo potraga za publicitetom te kada otmičari nisu dobili što im je obećao, slučaj je loše završio. 

I policija i obitelj su odbacivali te teorije. 

Slučaj otmice Lindberghovog djeteta bio je vrlo kontroverzan i prvi takav o kojem se pričalo u javnosti. Zbog njega su promijenjene i zakonske odredbe u SAD-u. Kongres je potvrdio Federal Kidnapping Act prema kojem je prebacivanje žrtve otmice preko granice sada federalni prekršaj. Taj se zakon naziva i "Lindberghov zakon".