Obavijesti

News

Komentari 48

'Znam da moj sin nije živ, ali tražit ću ga sve dok god dišem'

'Znam da moj sin nije živ, ali tražit ću ga sve dok god dišem'
1

Pavao Živković već 26 godina pokušava saznati gdje je nestao njegov mlađi sin Goran. Od suboraca je čuo da je završio na Ovčari, no ni danas mu nema traga

VIDEO

Vukovar je pao. Odvezen sam na Ovčaru, potom u logor u Stajićevo. Nisam imao pojma gdje su mi sinovi Damir i Goran. Među 900 nas logoraša bili su i moj otac, dva moja brata i ja. Vodili su nas svakoga dana na neki jadan obrok. Slučajno sam u prolazu među ostalim zarobljenicima vidio Damira. Nismo smjeli međusobno razgovarati ni zastajati. Potajno je dignuo ruku i mahnuo mi. Koža mi se naježila. Koliko sam bio sretan što ga vidim, toliko sam bio nesretan što je tu. Da sam barem tu našao i Gorana. Sad bismo bili zajedno, otpočinje tužnu priču Vukovarac Pavao Živković (72).

POGLEDAJTE VIDEO:

Branitelj i dragovoljac u ratu je ostao bez sina Gorana, koji se i danas vodi kao nestao. Imao je samo 22 godine, kad se s tatom i bratom pridružio obrani Vukovara.

Prijavio se braniti grad

- Od prvog dana smo razmišljali hrvatski. Sinovi su baš odslužili JNA i vidjeli da se tamo ‘kuhaju’ strašne stvari. Sinovi i ja dogovorili smo se da ćemo braniti Hrvatsku. Još 1990. godine bio sam u rezervnom sastavu policije. Mlađi sin Damir bez razmišljanja se prijavio u Gardu. Žena i ja smo ga odgovarali, govorili mu: ‘Nemoj Damire, premlad si. Ako dođe do nekakvog zla, pucnjave, vi ćete biti prvi na redu, možeš nastradati’, ali on nije slušao. Dobio je raspored da ide braniti Borovo naselje i bio je s Tigrovima iz Zagreba koje je vodio zapovjednik Kapular - s ponosom priča Pavao.

Kad mu je brat otišao u obranu, ni Goran, kaže, više nije htio sjediti u podrumu. Rekao je ocu da želi ići s njim u rezervni sastav policije. Dobio je neko oružje i s još tridesetak tatinih suboraca branio je Sajmište, crtu obrane između Petrove gore i vojarne, gdje je bila visoka koncentracija JNA vojske i četnika. Tri puta su uspjeli odbiti jak napad tenkovima i pješaštvom od Petrovaca, sve dok nije uslijedio opći napad na Vukovar 14. rujna, kad su imali i ranjenih.

- Zauzeli smo drugi položaj i to smo držali dok nismo ranjeni ili izginuli. Jednoga dana došao je zapovjednik i rekao mi da ne može više gledati da smo ja i sin zajedno na tom isturenom položaju. Predložio je da on ode u Vojnu policiju, koja je ipak u centru grada i ne ide na prve crte. Pitao sam Gorana želi li ti i on je pristao. On ga je odvezao i ostavio u Vojnoj policiji. To je bio kraj rujna ili početak listopada - prisjeća se Pavao.

Sina je nakon toga vidio još samo jednom, kad je na snazi bilo primirje. Autom je krenuo obići jednog i drugog sina.

Ranjen na Sajmištu

Bilo mu je bitno vidjeti da su živi i zdravi. Dok ga je Damir ukorio zbog dolaska, jer cestu pokrivaju snajperi koji “skidaju” sve što se kreće, Gorana je jedva prepoznao jer je imao uniformu Vojne policije. Od sredine listopada napadi na Vukovar bili su svakodnevni i strašni. U jednom takvom napadu 16. listopada Pavao je ranjen i odvezen u bolnicu. Ondje je čuo da je vjerojatno i njegov Goran negdje na prvoj crti, jer je čitava Vojna policija morala na rubove grada.

- Goran je završio na Sajmištu. Bili su u tzv. Zorićevoj zgradi, kad je 16. studenog pala granata na zgradu. Dvojica su poginula, dvojica su teško, a Goran je lakše ranjen. Ranjene su odvezli u bolnicu, a Goran je sam otišao do nje. Ostao je u bolnici - prepričava Pavao sve što je uspio saznati od Goranovih suboraca.

Damir se predao u tvornici Borovo i dovezen je na Ovčaru, kao i Pavao, a kasnije odveden u logor, gdje se nakon pet dana sreo sa sinom Damirom. Za Gorana nitko od suboraca ništa nije znao.

Odveli ga na Ovčaru

- Izašavši iz logora bili smo u Zagrebu kao prognanici. Nakon dva mjeseca javio sam se u postrojbu u Rakitju. Tu sam sreo jednog od tih teško ranjenih koji su bili s Goranom. On mi je ispričao da je moj sin ranjen u Zorićevoj zgradi, da mu je krv išla na nos i na uho te da je sam otišao u bolnicu. Tu dvojicu teže ranjenih odvezli su u Srbiju u logor i kasnije su razmijenjeni. Kako je Goran bio pokretan, njega su 19. studenog odvezli u vojarnu. Čovjek koji je sjedio do njega u autobusu rekao je da su tamo prenoćili te su ih sutradan odvezli na Ovčaru u hangar. Tamo su ih mlatili. Damira Samardžića su ubili palicama, a pokojnog Francuza su isto prebili. Dalje o njemu ništa ne znam. Među ekshumiranim žrtvama Ovčare njega nema, ali još nedostaje 60-ak ljudi za koje se ne zna gdje su - kaže tužni tata Pavao.

Od potrage ne odustaju

Potiho priznaje kako dugo nisu bili svjesni da Gorana nema

- Uvijek smo se nadali da će se pojaviti. Posljednjih desetak godina smo svjesni da on nije među živima - tiho kaže Pavao Živković, koji za svojega sina svake godine na dan pada Vukovara pali svijeću gdje god stigne. Iako svjesni da je mrtav, od potrage za njim ne odustaju.

- I danas tragamo, i tragat ćemo dok smo živi - zaključuje Pavao.

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 48

VIDEO

'Bratove ubojice roditeljima su lagale da će ga razmijeniti...'
ZLOČIN U VOĆINU

'Bratove ubojice roditeljima su lagale da će ga razmijeniti...'

Antun Volf rat je dočekao u Voćinu. Nije želio ostaviti teško bolesne roditelje. Brat Zdravko za njim i danas traga. Ogorčen je što su se nadležna tijela oglušila na sva njegova saznanja o bratovom ubojstvu

Tatu su najviše mučili. Tjerali su ga da pije i liže hrvatsku krv
JOŠ TRAŽE RODITELJE

Tatu su najviše mučili. Tjerali su ga da pije i liže hrvatsku krv

Kata Lozančić (63), Marijana Solomun (60) iz Zvonko Penić (63) već gotovo 29 godina tragaju za svojim roditeljima. Bili su nedužni i bespomoćni civili, a svaki trag im se gubi 1991. godine..
'Ubili su djecu i Željki odrezali pletenicu, nosio ju je kao trofej'
U GLINI JOŠ TRAŽE NAJMILIJE

'Ubili su djecu i Željki odrezali pletenicu, nosio ju je kao trofej'

Na popisu 1871 nestalih u Domovinskom ratu, za kojima Hrvatska u ovom trenutku traga, nalazi se i šestero djece. Ubili su ih zajedno s roditeljima. Slike nekih od njih više i ne postoje, ali obitelj i prijatelji ne odustaju...