Uz hrabrost uspjeh neće izostati

Prije mnogo godina sam napustio solidno mjesto u velikoj tvrtki i otišao 'u nepoznato', nakon približno dvije godine ponovo sam se zaposlio u drugoj velikoj tvrtki. Obje su u vrijeme mojega boravka bile državne, a ona prva je podijeljena u dvije, a bolji dio je prodan njemačkom 'strateškom partneru'. Nikome nije bilo jasno zbog čega sam napustio prvu tvrtku. Rijetko sam to pokušao objasniti, sasvim mi je jasno da nitko ne bi shvatio moje nezadovoljstvo poslom usprkos dobre i redovite plaće. Zapravo osjećalo se razdvajanje na dva dijela i skora prodaja onog boljeg dijela. Prije moje odluke sjeo sam na kavu s jednim kolegom ekonomistom, tada udaljenom nekoliko mjeseci od mirovine. Dao mi je nekoliko savjeta koje nikada ne zaboravljam. Savjete mi je dao besplatno, nije dozvolio čak ni da platim kavu.

Savjeti su jednostavni, poput onoga koji je sir Alex Ferguson rekao svojim igračima nakon prve godine svog trenerskog staža u nogometnom klubu Manchester United: 'Ako želimo pobijediti moramo postići barem jedan gol više od protivnika, sve ostalo su isprike'. Tada još nije bio Sir. Dakle, najvažnije je imati još jedan posao u rezervi. Mogućnost napredovanja i zadovoljstvo na poslu daleko su važniji od prihoda (uz uvjet da nismo u blizini ili ispod našeg minimuma).

Što to znači 'rezervni posao'?

Uvijek, ali baš uvijek moramo poznavati nekog drugog poslodavca koji nas je spreman zaposliti ukoliko dođe do bilo kakvih problema na sadašnjem poslu. To nipošto ne znači da moramo imati honorarni posao, koji mnogi poslodavci zabranjuju, nego da smo uvijek u dobrim odnosima s konkurentom našega poslodavca. To moramo raditi jako pažljivo, tako da ne naštetimo svojem sadašnjem poslu, ali konkurencija mora znati da mi postojimo. Moralnost toga objašnjavamo činjenicom da korektno radimo za sadašnjeg poslodavca, no ako ovaj postane manje korektan prema nama, mi odlazimo. 

Znači da mi moramo tijekom rada izgraditi vlastiti brend, tako da netko traži nas, a ne jednog ekonomista ili IT-ovca ili računovođu... moramo se izdvojiti! Taj problem znaju najbolje novinari koji uvijek surađuju s nekoliko različitih novina, televizija ili portala. Ako su dobri, uvijek ih netko čeka, a sadašnji poslodavac ih više cijeni. To je izgrađen brand! Ako su dobri i ako rade posao tako da se vidi njihov osobni dodir, nešto što drugi ne mogu ili rade drukčije. 'Personality touch' je izraz koji nalazimo u literaturi za takvo izgrađivanje brenda.

Kako stvoriti vlastiti brend?

Nikada i nipošto se ne smijemo otvoreno nuditi. To je jako kontraproduktivno. Uspjeh postižemo sudjelovanjem na različitim predavanjima, aktivima i sastancima unutar naše struke. Mjestima gdje se okupljaju naši kolege i gdje možemo razmijeniti iskustva o poslu, ali i odnosima na poslu. Na takvim skupovima ne moramo biti vođa ili lider, ali moramo imati određeni dignitet, poštovanje. Ovdje je jako važan 'dobar glas'. Pomaganje drugima savjetima (koje sam i sam dobio), usmjerivanje mladih, pisanje stručnih članaka, možda kakvoga bloga. Vrlo je opasno bilo kakvo kompromitiranje, podilaženje bilo kakvoj struji ekonomskoj ili političkoj. Zapravo kompromisi su uvijek jednosmjerne ulice i jako opasne. Ako u nabavi za tvrtku s kojom radimo forsiramo jednoga dobavljača ili kao novinar jednu stranku ili tvrtku već smo se dovoljno kompromitirali. Od nas se očekuje nezavisnost i stručnost, korektnost sa svima.

Mane vlastitoga brenda

Poslodavci uglavnom ne vole momke i cure koji imaju vlastiti brend, ali ih na neki način poštuju. Možda se može koristiti izraz 'boje se'. Tvrtkama je najvažnije da su oni bitni, oni njihov logo i brendovi. Samo oni. Međutim, što ako tvrtka propadne, bude prodana ili 'veliki gazda' odluči smanjiti broj zaposlenika? Naša tada vrijednost postaje manja od komada stilskog namještaja ili službenoga automobila i nikoga nije briga što mi imamo obitelj koju prehranjujemo. Nikoga. Možda nam na odlasku daju kakvu bombonijeru ili umanjenu otpremninu koju u medijskoj izjavi glasnogovornik jako poveća.

No, kada smo mi 'ja' a ne 'onaj namještenik' onda taj gazda ili šef, ravnatelj ima drukčiji stav, bitno drukčiji. On zna da je u našem mobitelu (privatnom) broj njegove konkurencije koja nas treba. Poznajem mnoge komercijaliste koji su jako lagano našli nove poslove i odnijeli starim gazdama mnogo kupaca. Momci su kupce vezali za sebe, a ne za tvrtku. Oni su prodavači i njih se prepoznaje. 

Koji su znakovi agresije poslodavca?

Najvažniji je dress code, ako odjeća nije ni na koji način uračunata u plaću. Kakva je to firma koja traži da se o svom trošku posebno oblačite u odjeću u kojoj se, možda ne osjećate dobro? Blokiranje dijela interneta ili nadzor nad e-mailovima. Poznajem djelatnike velike multinacionalke (prehrambene) koja brani pristup YouTube-u, Facebooku i sličnom. Poznati znanstveni centar, povezan sa sveučilištem kontrolira namještenicima (od kojih rijetko koji nije doktor znanosti!) e-mailove. Većina službenih automobila stranih tvrtki je satelitski praćena. Često sam se nalazio s momkom iz jedne tvrtke u blizini nekog njihovog centra, da šefovima ne bude sumnjivo. Pazite, mi smo razgovarali o poslu! Njegov automobil nije smio biti izvan područja koje je kontrolirala središnjica tvrtke. Posebno je interesantan sve češći zahtjev poslodavca da djelatnici ostaju poslije radnoga vremena ili da donose neku vlastitu opremu na posao. 

Da li je moralno?

Kada sve to znamo ili osjećamo, kada naš posao ovisi o odluci momka na burzi 'preko bare' ili tipa kojemu smo samo broj i trošak prvoga za plaću, da li je moralno graditi vlastiti brend i šefića gledati kao momka kojega mi možemo smijeniti? Pazite, ne on nas, nego mi njega!

Kada ste sigurni da će vas uvijek netko trebati, ne radi posla ili zbog vaše rodbine, nego zbog vas, zato što vas netko treba. Kada sve ovo znate i primjenjujete, morate znati i ovo, što mi je rekao stariji kolega s početka ove priče: 'Uprava će vas cijeniti, ali neće vas baš gurati da napredujete, zato jer se boji nezavisnih. Vaše napredovanje može biti jednako redovito kao i običnih šljakera, ali... u skokovima iz jedne tvrtke u drugu'.