Pravac bauštela, a nakon toga poslovi, auti i kuće u domovini

Frano Mihaljević uživa u zasluženoj njemačkoj mirovini. Vitalni 72-godišnjak zimu provodi u prostranoj i ukusno uređenoj kući na zagrebačkom Jarunu, a nekoliko ljetnih mjeseci je u svom apartmanu u Pakoštanima. Odlazi i u Njemačku gdje je još "prijavljen" i gdje mu živi stariji sin. Ponekad posjeti i svoj rodni Podhum pokraj Livna, ali se tamo ne zadržava puno. Ljudi su se, kaže, raselili i tek za Veliku Gospu dođu na nekoliko dana ili, u najboljem slučaju, na nekoliko tjedana, piše Večernji list.

Jako se dobro sjeća kada je daleke 1965. stigao s koferom u snježni Stuttgart bez poznavanja ijedne njemačke riječi. Njegova priča tako je slična tisućama sudbina naših gastarbajtera koji su se krajem pedesetih i početkom šezdesetih zaputili u daleku Njemačku o kojoj su znali malo ili gotovo ništa. Bilo ih je puno u obitelji, a od zemlje se nije moglo preživjeti. Frano je završio zanat u Blatu na Korčuli i nadao s da će sa svojom kvalifikacijom uspjeti skrasiti u zavičaju. Prevario se. Lakše je bilo naći zlatnu žilu u Kamešnici nego posao u Livnu. Kada se tomu doda i politička osuda livanjskog kraja od tadašnjeg komunističkog režima, onda postaje jasno zašto je brzo izgubio iluzije. Ne samo da Titov režim nije napravi ništa za taj kraj nego je sve radio da ga raseli. U takvim okolnostima Frano nije imao perspektivu. Na kraju se kao 22-godišnji mladić morao zaputiti u Njemačku.

Više čitajte OVDJE.