Drama na fakultetu riješena iznenađujućim otkrićem

Međutim, bila je jesen. I, što se tiče Andreja T., zagrebačkog studenta rodom s Kvarnera, vrijeme ispitnih rokova. Neuredna, gotovo zapuštena brada na njegovu licu, osim što je poslužila kao redovni dio "studentskog" imidža, bila je i znak da po tom pitanju baš i ne ide sve po planu. I da su ispitni rokovi već uobičajeno dramatični...

- Starci stalno pritišću, još od kad sam upisao umjetnički faks. Pogotovo stari. Bio je ful protiv toga da upišem ovaj faks, stalno mi govori da sam trebao upisati 'nešto konkretno'... I davno mi je rekao, ako padnem godinu, prestaje me financirati. Prve tri sad uspio nekako dati, ali ovaj put je 'čupavo' - započeo je Andrej svoju neobičnu priču.

Zašto neobičnu? Zato što se u nju ubacio još jedan važan lik. Ili, kako bi rekao naš Andrej, uzrok problema. Riječ je, naravno, o profesoru...

- Neću ga imenovati ovako javno, ali baš mi radi probleme. Dobro, i ja sam tu kriv, ulovio me na pismenom sa šalabahterom i potpuno poludio. Toliko da se i dalje nije smirio. Na sljedeći rok nisam smio ni izaći, a kad sam izašao, uspio sam i položiti. A onda je krenulo... - priča je Andrej kimajući glavom lijevo i desno.

I odmah je nastavio, čim je duboko udahnuo.

- Prvo sam morao predati seminar, dolaziti na konzultacije valjda deset puta, stalno je smišljao kako mi zagorčati život, a na kraju me jedva pustio na usmeni. I stvarno sam se dobro spremio, nije me uspio srušiti i rekao je da će mi dati prolaznu ocjenu. Ali pod jednim uvjetom...

I tu priča postaje zaista neobična. Kreativni profesor zadao mu je da isprinta cijelu knjigu iz koje je radio šalabahter! 

- I još je napomenuo: 'Neka bude besprijekorno, bez ijedne mrljice, i najmanje, želim da sve bude savršeno! Zamisli, pa kakve ja veze imam s printerima?! Kakve veze moj ispit ima veze s printerima?! Nikakve, eto kakve... Ali što mogu, moram to napraviti. I to do večeras. A već sam probao, potrošio hrpu love, ipak je to više od 500 stranica...

Obišao je, kaže, već nekoliko fotokopirnica, pokušao dobiti savršeni ispis, ali nije uspio ni izbliza.

- Pokušao sam i doma to izvesti, imam svoj printer, ali nema šanse! Kupio sam neke tonere jako povoljno, stavio ih u printer, no ispalo je katastrofa. Nisam imao pojma o čemu je riječ, kažu mi kolege koji se u to razumiju da su to sve nekakvi 'klonovi', kako već... Toneri koji su kopije originala, puno jeftiniji, ali ne valjaju ništa. To je čista prevara. A sad više nemam love za originalne - ljutit je bio Andrej.

Opcija je, očito, bilo sve manje. Iako, jedna je postojala.

- Čuo sam za jednu firmu u Velikoj Gorici, mislim da se zove Micro Team.... Navodno ljudi rade obnovljene tonere, novo proizvedene. Ali ne vjerujem više nikome, tko zna kako će to ispasti - uzdahnuo je, podigao glavu, pa puno odlučnije kazao:
- Ma znaš što, idem ja tamo! Što mi drugo preostaje, moram probati...

I otišao je. Uz napomenu "javim kako je prošlo". Doista, javio je. Kasnije istoga dana.

- Riješeno! Ovo je sjajno. Ljudi su jeftiniji, a kvalitetom su im toneri gotovo kao originali. Evo, svi papiri su preda mnom, ispis je savršen, na ovo mi neće moći naći prigovor. Sreća da sam otišao do tog Micro Teama, još mi kažu da djeluju i ekološki, da tim obnavljanjem tonera utječu na okoliš... Spašen sam - zadovoljno je govorio Andrej.

Javio se i drugog dana, kad je sve bilo gotovo.

- Evo ga, prošao sam, lik nije mogao naći nikakvu manu. I, pazi, još mi je priznao da je bio uvjeren da imam mikro šanse da uspijem, a ja mu kažem: 'Mislite Micro Team šanse?'  Ha, ha, ha...

Profesor ga je u čudu gledao što priča, ali on je samo ležerno uzeo svoj indeks i otišao sa smiješkom. Prvo je, kaže, nazvao starog. 

p.s. Podaci studenta i ime fakulteta poznati redakciji