Piti (ne)znači i - uklopiti se

„Tata, a što će biti ako popijem nešto“, upitala me je prošli tjedan moja 14-godišnjakinja. Ton je bio drugačiji nego prije godinu-dvije pa sam zaključio da je tema alkohola puno prisutnija sada kada je upisala srednju školu. Objasnio sam koje su moguće negativne posljedice i čula me je, što nije uvijek slučaj u zadnje vrijeme. Ali sada je slušala. Razgovor je bio više friendly, nego prijeteći. To ne funkcionira, drugačiji su današnji klinci. A nismo ni mi bili anđeli koji su uvijek pokorni slušali svoje. Ali friendly razgovor, pogotovo u situaciji kada ona otvara neku temu, to se pokazalo kao dobra taktika. Kada im mi dolazimo s temom o kojoj oni ne žele razgovarati najčešće nas čuju 1 posto. I to ako imamo sreće. U većini slučajeva samo prevrću očima... Ali kada oni otvore neku temu, e tada imamo priliku da nas čuju.

Pitao sam je i koliko njezinih frendova pije i zašto. „Zbog društva, tata“, brzo je odgovorila. Rekla je i da ih jako malo pije redovito, a mrvicu više samo kada su tulumi, proslave rođendana i sl. Da budu opušteniji...

Ona je jako društvena i opuštena pa smo zaključili da joj nikako ne treba dodatni poticaj, ali kako je, kao i većina tinejdžera, alergična na autoritet i nema realnu procjenu neke opasnosti, zaključak je bio da kada će doći to vrijeme, s alkoholom ćemo se upoznavati doma. Možda je nekima čudno da se prvi put napiješ ili budeš pripit s roditeljima, ali nama se čini logičnim. Baš zbog tinejdžerske sklonosti precjenjivanja svojih sposobnosti, ignoriranja opasnosti, osjećaja svemoći... Čini mi se da je u tom životnom razdoblju najveća razlika između onog što misle da znaju i mogu te onoga što istinski znaju i mogu. I od toga je ne možemo u potpunosti zaštititi, život će joj pokazati koliko je ta razlika velika. Ali od nekih posljedica tog lažnog samopouzdanja je možemo zaštititi, a razuman odnos prema alkoholu spada u tu kategoriju. Cilj je da se strpi još nekoliko godina, dok ne bude legalno mogla kupovati alkohol, a kada dođe to vrijeme, onda ćemo zajedno popiti prva pića.

Znam da se mora suprotstavljati autoritetima, pa i nama. Znam da tako traži svoje mjesto pod suncem, ali je svejedno želimo zaštititi što je više moguće, baš zato što je sklona precjenjivanju svojih znanja i mogućnosti. I ne mogu joj zamjeriti. Ja sam bio uvjeren da mogu parirati Nietzscheu u poetsko-filozofskoj raspravi o smislu života. Ah, slatkih li tinejdžerskih zabluda...

I zato ćemo nastaviti razgovarati o ovome, jer naravno, kao i o svim drugim važnim temama, nije cilj obaviti jedan razgovor pa smo mirni. Većina važnih tema se stalno treba otvarati, razgovarati o njima, objašnjavati...

Čitao sam istraživanje o tome zašto pije generacija Z i glavni razlog bilo je – uklopiti se. „Zbog društva, tata“, rekla bi moja kćer. Nije me to iznenadilo jer razumijem koliko je važno biti prihvaćen. Vjerujem da će nam pomoći što je odmalena učimo koliko je zeznuto htjeti se uklopiti pošto-poto. Raditi ono što drugi rade samo da te prihvate. Odmalena je učimo da je važnije biti svoja pa će uklopiti s onima koji je istinski poštuju, nego pokušati biti ono što će se svidjeti većini. Tako će možda biti generalno prihvaćenija, ali od krivih ljudi. Mislim da joj je to danas jasno. Koliko god su uklapanje i osjećaj pripadanja iznimno moćni, ipak je važniji da si svoj i prihvaćen od pravih ljudi, nego da glumataš, ali te prihvaćaju mnogi (krivi) ljudi. Čini mi se da i nama odraslima treba podsjetnik na to.

Imat će vremena za razumno konzumiranje alkohola, a sada je jednostavno treba zaštititi zbog tog njihovog osjećaja da ih nemamo od čega štititi. Taj tinejdžerski osjećaj svemoći je zeznuta stvar i držim nam svima fige da nađemo pravi ton u razgovoru s djecom.

Piše: Bruno Šimleša, sociolog i književnik