Sonja i Natalija, žene koje ruše rodne stereotipe

U modernom se svijetu rodne granice polako brišu i sve je više žena koje se odlučuju za zanimanja koja se tradicionalno pripisuju muškarcima. Međutim, još uvijek su prisutni stereotipi koji žene ograničavaju predodređenim ulogama i time im postavljaju prepreke u ostvarivanju njihovih potencijala. U nekim sektorima stereotipi su neznatni, dok su u pojedinima toliko izraženi da za njih još uvijek vrijedi snažna percepcija primarno „muških“. To nas je potaknulo da vas upoznamo s dvije iznimne žene koje su za svoj profesionalni razvoj odabrale sektor maloprodaje i to poslove kojima su ozbiljno uzdrmale pojam „jačeg spola“, kojim se često odaje priznanje pretpostavljenoj snazi muškaraca.

„Presijecanje“ stereotipa u Lekeniku

Prva priča odvela nas je u Lekenik, općinu u Sisačko-moslavačkoj županiji koja se smjestila ni sat vremena vožnje od Zagreba. Tamo smo u trgovini Studenca posjetili gospođu Sonju Čučković, šezdesetogodišnju mesaricu koja nas je iznenadila svojom pozitivom i otvorenošću za razgovor. Naime, strepili smo kakve će volje biti netko kome svojim pitanjima oduzimamo dragocjeno vrijeme pauze, termina kojemu i sami ozbiljno pridajemo status „zaštićenog osobnog dobra“. Međutim, Sonja nas je odmah povela u „turu“ trgovinom te potom uvela u prostor za zaposlenike kako netko od kupaca, zainteresiran našom pojavom i fotoaparatom, ne bi zaboravio po što je zapravo došao.

Zanimalo nas je kada se i kako Sonja odlučila svoj poslovni razvoj usmjeriti prema tranširanju mesa. „Prije sad već skoro osam godina moj kolega koji je radio kao mesar odlazio je u mirovinu. Taj sam trenutak vidjela idealnim da napokon ostvarim želju, odnosno znatiželju i ideju koja me već neko vrijeme 'držala'. Naime, gledajući kolegu kako radi s mesom u jednom sam trenutku pomislila kako bi mi taj posao stvarno odgovarao. I stvarno, moj izbor se pokazao kao pun pogodak, jer uistinu uživam radeći svoj posao“, rekla je Sonja.

„Početak je bio izazovan“

Međutim, je li sve izgledalo baš tako idealno kao što je danas i kako su reagirali njeni najbliži kada im je rekla da će postati mesaricom? „Ljudi koje volim i s kojima se družim reagirali su kao i u mojoj svakoj životnoj situaciji, s puno razumijevanja i podrške. Nije bilo previše iznenađenja ni u trgovini u kojoj radim, jer moj tim čine žene i one su također bile velika podrška. Iskreno, znatiželja je bila toliko velika da uistinu nisam pazila tko će što reći. No, počeci moje mesarske karijere nisu bili tako idealni kao što je situacija danas. Prvi susret s odojkom bio je i više nego izazovan. Trebali ste vidjeti tu borbu kada sam taj ogromni komad mesa unosila u trgovinu, a tek trenutak kada sam ga trebala izrezati. Međutim, valjda posjedujem neki prirodni talent pa sam čistom improvizacijom napravila odličan posao. S vremenom sam izbrusila talent i s ponosom mogu reći da sam iznimno vješta mesarica“, istaknula je Sonja.

„Radite ono što volite i ignorirajte negativne komentare“

Nakon pauze ostali smo još malo kako bismo je vidjeli na djelu i moramo priznati da se našem laičkom oku čini kako je Sonja puno vještija mesarica nego što nam se predstavila. Pod dojmom Sonjine vedrine i lakoće manipulacije mesom, pitali smo je što je najviše usrećuje u njenom poslu? „Vjerojatno ste to do sada čuli, ali uistinu je bitno voljeti ono što radite i ne obazirati se na negativne komentare te prepreke koje bi vas usporile na putu prema željenom cilju. Već trideset godina radim s kupcima i to je ono što me usrećuje i motivira da svakoga dana odgovorno odradim svoje zadatke. Poseban je osjećaj zadovoljstva kada me posjete stalni kupci koji imaju potpuno povjerenje u moj preporuke, jer znaju da će moj odabir biti uistinu najbolji. Kada svemu tome pridodam zanimljive razgovore s kupcima i najboljim kolegicama na svijetu, mislim da ćete lakše razumjeti zašto je to moj posao iz snova“, sa smiješkom je poručila Sonja.

Hladni izazov u Dugopolju

Izgrlili smo se i pozdravili sa Sonjom pa krenuli prema jugu kako bismo upoznali još jednu posebnu i snažnu ženu. Iako smo planirali vožnju od tri i pol sata, kruljenje u želucu nagnalo nas je da put produljimo za pola sata. Blago umorni od vožnje stigli smo u centralno skladište Studenca u Dugopolju u kojemu već gotovo dvije godine radi gospođa Natalija Zaruba. U Hrvatsku je stigla iz Ukrajine nakon početka nemilog rata i za nastavak svoje profesionalne karijere odabrala posao skladištarke u hladnjači, nekome neobičan, a nama iznimno zanimljiv potez koji nas je potaknuo na posjet Dugopolju.

„U početku si nisam davala prevelike šanse“

Nasmiješena Natalija dočekala nas je u punoj radnoj opremi, a nakon upoznavanja simpatičnom kombinacijom hrvatskog jezika i ukrajinskog naglaska uputila nas je u svlačionicu kako bi se i mi pripremili za zimske temperature hladnjače. Nakon slojevitog oblačenja, krenuli smo u obilazak skladišta i prvo što smo htjeli doznati je kako se Natalija odlučila doći baš u Hrvatsku i za svoj prvi posao odabrati rad u hladnjači. „Moj je muž prije radio u Hrvatskoj i za nju je imao same riječi hvale. Stoga, nakon početka rata nisam nimalo dvojila gdje ću potražiti svoju sreću. Preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje stigla je ponuda za posao u skladištu Studenca, odnosno rad u hladnjači. Iskreno ne znam zašto, ali to sam doživjela kao izazov u kojem se jednostavno moram okušati. Nisam si davala prevelike šanse, posebno nakon prvog dana kada sam shvatila da su mi sve kolege muškarci i koliko slabije govorim i razumijem hrvatski nego što sam mislila. Mojim izgledima zasigurno nije doprinijela ni temperatura u hladnjači, ali dan po dan, moji izgledi su se povećavali“, ispričala je Natalija.

„Ljubaznost kolega puno mi je pomogla“

Natalija je napravila dulju stanku u razgovoru i nismo mogli „dokučiti“ je li nas namjerno drži u neizvjesnosti ili je ipak do simpatičnog naglaska i „miksa“ kojim se koristi dok govori. Nismo ništa htjeli prepustiti slučaju i znatiželjni smo je potaknuli da nam otkrije što je učvrstilo njenu odluku da je posao skladištarke u hladnjači ispravan odabir. „Veliku ulogu u mojoj brzoj prilagodbi imali su kolege koji su me od početka prijateljski dočekali i pomogli uhodati u posao. Njihova ljubaznost i kolegijalnost je zaslužna da sam počela brže svladavati jezik, a hladnjača? Hladnjaču je ublažilo vrijeme, odnosno kratki period koji mi je trebao da se prilagodim stilu rada i temperaturama. Na prvu se činilo zastrašujućim, ali i sami vidite da se uz odgovarajuću opremu „minusi“ na termometru i ne osjete, a teret koji svakodnevno nosim izvrsna je zamjena za teretanu“, poručila je nasmiješena Natalija.

„Svaka žena posjeduje snagu kojom može postići velike stvari“

Teško je riječima opisati pozitivnu emociju kojom zrači Natalija stoga smo taj dio prepustili odgovorima ove energične zaposlenice Studenca koja je, unatoč brojnim početnim preprekama i stereotipima, pokazala zavidnu volju, radnu etiku i predanost. Na naš poticaj da nam za kraj razgovora otkrije što je izvor snage i sreće kojom zrači, njen se osmijeh dodatno povećao. „Možda se moja snaga krije u kosi kao u Samsona. Ma nemam ja neku posebnu snagu, već jednostavno volim posao koji radim i zbog toga mi on, unatoč ovim silnim kutijama koje vidite, ne predstavlja teret. Sretna sam jer svaki dan dolazim u radnu okolinu koja me prihvaća unatoč tome što mi padeži ponekad nisu jača strana i koja me od prvog dana podržala kao da tu radim desetljećima. Svaka žena u sebi posjeduje skrivenu snagu kojom može postići velike stvari, važno je samo da ne dopusti da je predrasude i stereotipi ograniče. Jednom kada je oslobode, samo nebo je granica“, naglasila je Natalija.

Pozdravili smo se s Natalijom i pripremili za povratak kući. U automobilu smo komentirali kako priče, koje nam se naizgled čine „svakodnevnima“ i „običnima“, često u sebi kriju veliki potencijal i na koncu nam se najviše urežu u pamćenje. Sonjina i Natalijina podsjetile su nas kako pozitivni primjeri borbe protiv rodne i spolne nejednakosti ne moraju nužno uključivati masovne pokrete i radikalne promjene. Postoje žene koje svojim životnim odlukama svakodnevno prkose brojnim stereotipima i ograničenjima koje im nameće društvo. Usprkos njima, one slijede svoje želje i pokazuju ustrajnost u ostvarivanju zacrtanih ciljeva. Sonja i Natalija samo su jedne od njih, a naša je zajednička dužnost pružiti podršku svim ženama koje ruše barijere nametnute u cilju ograničavanja njihovog potencijala.