Tko je odgovoran kad padne skela?

Gost rubrike #Notes Matej Mihić, predsjednik Hrvatske udruge koordinatora zaštite na radu, otkriva tko snosi odgovornosti za situacije lomljenja fasade, rušenja skela, ozljeda i stradanja.

Skela na hrvatskim gradilištima - kakav tip se postavlja i odstupamo li od europskih i svjetskih standarda? 

Mihić: Odstupanja od svjetskih standarda nema jer se iste takve skele grade svugdje po Europi. Jedino u jugoistočnoj Aziji imamo češću upotrebu drvenih skela od bambusa, no to nije naša tradicija. U pogledu projektiranja, odstupanja ne smije biti. Hrvatska je kao članica Europske unije u tehničke propise implementirala Eurocode koji definira standarde projektiranja skele. 

Zašto se ruše skele po Zagrebu, je li tu riječ o pogrešci u projektiranju, montaži, nečem trećem? 

Mihić:  Za svaki pojedini slučaj bi trebalo individualno vidjeti gdje je nastao problem. Međutim, upravo zato što za skele postoje projekti koje rade ovlašteni inženjeri građevinarstva, a koji često podliježu reviziji te zato što postoje i jasno definirane upute proizvođača, ipak je vjerojatnije da problemi nastaju prilikom montaže. Napomenuo bih da postoji razlika kod postavljanja skela na novogradnji u odnosu na rekonstrukcije starogradnje. Kod novih objekata u potpunosti znamo njegove karakteristike. Imamo nove, čvrste zidove. Dok kod starih objekata kad se skela mora sidriti u zidove stare stotinu godina ili više, postoji vjerojatnost da taj zid neće moći podnijeti sva opterećenja koja su za njega predviđena. 

Koliko su povezane pravilno postavljena skela i zaštita na radu? 

Mihić: Skela koja ne zadovoljava uvjete zaštite na radu nije kvalitetno postavljena skela. Da bismo mogli reći da je skela kvalitetno postavljena, ona mora zadovoljavati sve te uvjete. Ministarstvo rada je prije nekoliko godina izdalo priručnik u kojem su specificirani svi zahtjevi koje skela mora zadovoljavati. Neki od njih su: tlo na koje se skela postavlja mora biti dovoljno nabijeno, čvrsto i stabilno kako bi se na njega mogao prenijeti dio opterećenja. Skela mora biti dimenzionirana tako da preuzme sva korisna opterećenja – kako vlastita, tako i vanjska kao što je kako smo nedavno vidjeli vjetar. Mora imati dovoljnu širinu poda i sve elemente zaštite od pada, dakle bočnu i donju dasku da sa skele ne bi nešto palo. Velike fasadne skele koje nadvisuju objekte moraju biti dobro uzemljene zbog potencijalnog udara groma. 

Tko bi trebao ispitati, odnosno nadzirati je li ispravno postavljena skela na gradilištu prije no što počnu radovi? 

Mihić: Postoji nešto što se zove kontrolni list skele. To je obrazac, odnosno check lista koja u sebi sadrži niz pitanja koja bi trebala biti provjerena prije korištenja skele. Primjer: je li tlo dovoljno čvrsto, je li radni pod dovoljno širok, je li skela učvršćena na mjestima na kojima bi trebala biti itd. Zakonom i ostalim pravilnicima nije propisano tko bi trebao ispunjavati taj kontrolni list skele, samo piše da bi to trebala biti odgovorna stručna osoba. Dakle nije definirano da to nužno mora biti glavni inženjer gradilišta. U praksi je to uglavnom odgovorna osoba izvođača koji je tu skelu postavljao i eventualno neki od inženjera glavnog izvođača koji tu skelu preuzima na daljnje korištenje. 

Je li definirano tko smije postavljati skelu? 

Mihić: Skelu smiju postavljati samo za to osposobljeni i obučeni radnici kao i oni koji zadovoljavaju posebne zdravstvene zahtjeve u pogledu poslova s posebnim uvjetima rada. U posljednjih godinu dana u Zagrebu su se dogodila dva ozbiljna rušenja skela. Nitko zapravo ne zna čija je to odgovornost. 

Znate li Vi čija je to odgovornost? 

Mihić: To je vrlo nezahvalno pitanje. Na inspekciji je, a u nekim težim slučajevima i na sudu da se odluči tko snosi odgovornost. Međutim ono što mogu reći jest to da je i po Zakonu o zaštiti na radu i po Zakonu o gradnji, odnosno pratećoj regulativi sve organizirano na takav način da odgovornost ima onaj koji na to može djelovati. Tako da s jedne strane imamo projektanta koji je odgovoran za sve eventualne pogreške, odnosno nedostatke u projektnoj dokumentaciji, dakle u projektu skele. S druge strane imamo i izvođače koji su odgovorni da tu skelu izvedu na odgovarajući način. 

Postoji li neka nezavisna kontrola koja utvrđuje radi li se prema pravilima zaštite na radu? 

Mihić: Za početak je tu Državni inspektorat i služba zaštite na radu unutar njega. Međutim za svako gradilište na kojemu rade dva ili više izvođača, naručitelj odnosno investitor obvezan je imenovati koordinatora zaštite na radu. Taj koordinator zaštite na radu provjerava između ostalog izvode li se radovi na siguran način. Doduše taj koordinator ima samo savjetodavnu ulogu. On čak i ako primijeti neke nepravilnosti kod zaštite na radu ili potencijalno opasnu situaciju, jedino što može napraviti jest upozoriti izvođača i dati prijedlog kako razriješiti nastalu situaciju. Zbog slabije kontrole provođenja zaštite na radu, u zadnje tri godine u odnosu na deset prije toga imali smo tri puta veću incidenciju smrtnih slučajeva u građevinarstvu. 

Što naglašavate Vašim studentima, na što trebaju paziti kad je u pitanju zaštita na radu? 

Mihić: Prije svega ih nastojim upoznati sa svim opasnostima koje se mogu pojaviti na gradilištu. Sadašnji studenti su budući inženjeri na gradilištu i nužno ih je osvijestiti da njihov zadatak nije samo izvesti projekt unutar budžeta i u zadanim rokovima, nego da se uz to dvoje svi radovi izvedu na siguran način. Svaka potencijalna opasnost na gradilištu koja se identificira znači da se na nju može djelovati. 

Pogledajte cijelu emisiju Koordinacija i pretplatite se na naš YouTube kanal kako ne biste propustili najzanimljivije i najaktualnije vijesti iz građevinskog svijeta.