Babaja je dugo tražio 'Brezu', balerinu među drvosječama

Ante Babaja umro je prije petnaest godina, a prošle nas je godine napustila i njegova “Breza”, slovenska glumica Manca Košir. Njihov susret postat će važan dio povijesti hrvatske kinematografije. “Breza” spada u one nezaboravne, dojmljive, teške slike hrvatskog sela, kakve je radio veliki slikar Krsto Hegedušić. Jednom ih vidite i usijeku vam se duboko u sjećanje, i po slici i po dramskoj tragičnosti.

Film, koji je ušao u sve antologije hrvatskih “the best off” svih vremena, bazira se na istoimenoj pripovijetki Slavka Kolara, koja opisuje život nježne i krhke Janice, koja je kao breza među bukvama. Janica živi s mužem Markom, grubim i neosjetljivim seoskim čovjekom. Breza je zapravo hrvatska žena na selu, u zlo doba, između dva rata. To je selo surovo, blatnjavo, patrijarhalno. U njemu drukčije i nije moguće živjeti nego surovo, boreći se, bez previše osjećaja. Tu nježni stradaju, a zli, opaki, lukavi i nemilosrdni opstanu.

Babaja je dugo tragao za glavnom glumicom, nikako nije mogao naći neku koja bi bila lijepa, krhka i otmjena, toliko da utjelovi Janicu. A onda je naletio na studenticu matematike i fizike s ljubljanskog sveučilišta. Manca Košir imala je samo 18 godina. Glumačko iskustvo bilo joj je skromno, ali je predstavljala sve što je Babaja zamislio - prije svega delikatnu fragilnost, posve nespojivu sa seoskim zvjerinjakom. Manca izgleda kao balerina među drvosječama. Prije “Breze” nastupila je u TV drami “Priča u potkrovlju”. Potom je uskočila u velike, filmske čizme. Uloga Breze ju je jako namučila.

“Prvoga dana su me polili vodom”, rekla je, “a onda gurnuli u blato i vukli gore-dolje da bih na sceni filma izgledala kao da sam pokisla i usputno pala negdje u blato. Drugi dan je bio još gori! Po tijelu, rukama i nogama stavili su mi pijavice. Bilo ih je više od deset. U sceni je trebalo da me jedna nadriliječnica njima liječi”, prisjetila se svojedobno Košir.

“Ja na film”, dodala je, “gledam kao na prijatan hobi koji može, prije svega, da mi pruži promjenu i zadovoljstvo. Ali tvrdim da nikad neću biti pošto-poto filmska glumica. Novac me ne zanima toliko da bih pristala da igram svašta. Ako mi budu ponudili nešto vrijedno, prihvatit ću. Ako ne - dnevnik u šake, pa u razred!”.

Janica je u filmu, znamo svi, tragično svršila, Košir je postala zvijezda, a Babaja je potvrđen kao dubok, misaon autor koji se ne libi prikazivanja nepopularnih, teških tema. On je “zemljaš” među filmadžijama. Slikarska grupa Zemlja prikazivala je iste one scene na slikarskom platnu koje je Babaja prikazao na filmskom.

Babaja je rođen 6. listopada 1927. u Imotskom. Studirao je pravo i ekonomiju, ali to mu nije bilo suđeno. Osjećao je neodoljiv zov filma. Tu je na početku imao puno sreće jer je ušao u orbitu velikih znalaca. Karijeru je počeo kao asistent režije Kreši Goliku na njegovu prvom igranom filmu “Plavi 9”. Potom je, 1953. godine, prisustvovao snimanju filmova francuskih redatelja Christiana-Jaquea, Yvesa Ciampija i Jacquesa Beckera, da bi ga godinu dana kasnije Branko Belan uzeo za pomoćnika u antologijskom “Koncertu”.

Babaja potom 1955. godine snima svoj prvi dokumentarni film “Jedan dan na Rijeci”, koji je odmah privukao pažnju kritike. Šezdesetih snima eksperimentalno-dokumentarne filmove “Tijelo” (1965.), “Kabina” (1966.) i “Plaža” (1966.), da bi 1967. pristupio snimanju “Breze”. Teren za snimanje, čitamo na Yugopapiru, odabrao je scenograf Željko Senečić, a novinari onog doba primijetili su da bolji ambijent za ekranizaciju Kolarove novele nije mogao naći.

Scenarij filma bio je završen 1960., Kolar je još bio živ - ali za snimanje nije bilo novca. Već onda Babaja je Fabijanu Šovagoviću obećao da će u filmu tumačiti lik Jože Svetog, koji je scenariju “Breze” pripojen iz druge pripovijetke Slavka Kolara, “Ženidbe Imbre Futača”. Joža Sveti po Šovagovićevu je mišljenju bio jedan od najbolje obrađenih likova u scenariju.

“To je”, kazao je popularni Šovo, “lik priprosta seljaka. Već samo ime daje njegove osnovne karakteristike: vjerski je fanatik koji bježi od svega što bi ovozemaljski život sa ‘svojim grijehom’ mogao pružiti. Stoga, iako je zaljubljen u Janicu - glavnu junakinju - do ostvarenja te ljubavi nikako ne dolazi. On uzdiže ljubav do simbola, dakako, vjerskog. Također se jasno ističe njegova plemenitost u odnosu prema tragediji glavne junakinje”.
Glavnu ulogu, lugara Marka, tumačio je Bata Živojinović. Bio mu je to šesti film te godine. Na ekranu se prvi put pojavio kao zagorski seljak.

“Najveći je problem u tome što govorim kajkavski”, kazao je pa nastavio: “Ali ako uz pomoć lektora uspijem savladati kajkavski, onda ću ulogu sam naknadno sinkronizirati. Ako ne uspijem, učinit će to netko drugi”.

Uspio je, ne baš senzacionalno, ali pristojno. Babaja je, pak, požnjeo masu priznanja. Film je osvojio brojne nagrade, uključujući Zlatnu arenu za režiju na Filmskom festivalu u Puli. “Brezu” je kritičar Nenad Polimac nazvao “rijetkim primjerom filma koji je ujedno duboko emotivan i savršeno stiliziran”. A autor je stekao reputaciju mislioca, ne tako čestu u našoj kinematografiji.

Tu reputaciju Babaja učvršćuje sljedeće, 1971. godine, kad snima film “Mirisi, zlato i tamjan”, adaptaciju istoimenog romana Slobodana Novaka. Karakteristično za njegov rad u igranome filmu je da se više bavi proživljavanjem junaka nego fabulom. Njegovi filmovi često su temeljeni na književnim djelima: “Carevo novo ruho”, “Pravda”, “Breza”, “Mirisi, zlato i tamjan”, “Izgubljeni zavičaj”, sve su to djela hrvatskih pisaca, prenesena na veliki ekran. To je dobra i važna praksa jer je dobar scenarij, kvalitetan predložak, neizostavan u stvaranju dobrog filma. Iz dobrog scenarija moguće je snimiti loš film, ali iz lošeg scenarija je nemoguće napraviti dobar film, to znaju svi kinematografski profesionalci.

Babaja je više puta surađivao sa Slobodanom Novakom pri adaptaciji njegovih djela. U “Mirisima, zlatu i tamjanu” intelektualac (Sven Lasta) i njegova supruga njeguju za krevet prikovanu staricu Madonu, bivšu bogatašicu koja je nakon revolucije razvlaštena. Briga za staricu postaje njihova opsesija, ali i smisao života. Ta žena, “Madona”, simbol je slabosti, prolaznosti i krhkosti ljudske egzistencije. Paru koji je čuva ona je test moralne i duhovne odgovornosti. Oni joj pomažu zbog osjećaja dužnosti, ali ta je briga i dio vlastite potrage za smislom života u svijetu koji se mijenja i udaljava od tradicionalnih vrijednosti. Nakon “Mirisa” slijedi razdoblje u kome Babaja radi isključivo kao dokumentarist i tada nastaje dokumentarac “Čuješ li me sada?”, nastavak njegova klasičnog dokumentarnog filma “Čuješ li me?” iz 1965. godine. Film “Izgubljeni zavičaj” (ponovno adaptacija Slobodana Novaka), po mnogima njegovo najljepše djelo, snima 1980. godine. “Izgubljeni zavičaj” ponovno se bavi temom nostalgije i prolaznosti, ovog puta kroz priču o čovjeku koji se vraća u svoj rodni kraj. Film je vizualno impresivan, a kritika ga je hvalila zbog duboke emocionalne rezonancije. Godine 1992. realizira film “Kamenita vrata”.

- S Babajom nikad niste znali što očekivati, ali ste uvijek mogli biti sigurni da ćete vidjeti nešto jedinstveno. Njegovi filmovi nisu bili samo priče nego filozofski traktati - rekao je Rade Šerbedžija.

Osim što je bio redatelj, Babaja je bio i predavač na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je odgojio generacije mladih filmskih autora. Studenti su ga opisivali kao strogog, ali pravednog profesora koji je od njih zahtijevao maksimum. Jedan od njegovih studenata, redatelj Zrinko Ogresta, kazao je: “Babaja nas je učio da film nije samo zanat nego i duhovni proces. Uvijek nas je tjerao da razmišljamo o dubljim značenjima svojih djela”.

Nakon toga Babaja se povukao iz igranog filma, ali je nastavio raditi dokumentarce i pisati o filmu. Opsesija prolaznošću i egzistencijalnim pitanjima ostala je konstanta. Kritičar Hrvoje Turković jednom je rekao: “Ante Babaja nije bio samo redatelj nego i filozof. Njegov opus govori o univerzalnim istinama na način koji rijetko tko uspijeva postići”. Zadnje godine života proveo je u staračkom domu. Godine 1988. nagrađen je nagradom “Vladimir Nazor” za životno djelo.

- Babaja je bio istinski intelektualac koji je u film unosio filozofsku dimenziju. Njegov rad nije bio tek zanatski - bio je umjetnički pothvat - kazao je redatelj Krsto Papić, Babajin kolega i prijatelj. Babaja je preminuo 14. siječnja 2010. godine.