Show

Komentari 61

Burnać: 'Bio sam u autu kad su mi poginuli brat i prijatelj. Tuga i bol, mama nije skidala crninu'

Burnać: 'Bio sam u autu kad su mi poginuli brat i prijatelj. Tuga i bol, mama nije skidala crninu'

Jedini sam preživio. To je bio užasan i tužan period. Mislim da se ni majka ni otac nikada nisu oporavili od tragedije. Brat je imao samo 26, a Mišo 28 godina, priča nam Burnać

Znam da je svima teško radi korone, no na upit kako sam sada kada nema nastupa, uvijek kažem - 'nikad bolje'. Jer, ako čovjek ima za jesti, gdje spavati, ima obitelj i prijatelje, ako si u toplome, zdrav si... pa sve je onda okej, tvrdi Mladen Burnać (58).

POGLEDAJTE VIDEO:

Kantautor dodaje da nije problem naći posao i zaraditi ako želiš raditi. Za one koji biraju poslove, smatra da onda ipak nisu baš u takvoj krizi. Prošao je daleko gore stvari od od lockdowna. A u vrijeme lockdowna je snimio i novi album te 50-minutni dokumentarno-glazbeni film.

Živi s ocem Josipom (85) i drago mu je što je puno više vremena provodio s njim, za razliku od ranijih godina, kad je stalno putovao.

- Vidim koliko mu to znači. Brinem sam o njemu već osam godina, od kada je mama umrla. Tata je slab, stalno obolijeva, imao je i operacija, pa mu treba cjelodnevna njega. Nije mi ništa teško napraviti za njega, uostalom, on se brinuo o meni kad sam bio mali, pa mogu i ja o njemu sad kad je onemoćao - govori Mladen. Tata je kao mladić radio u Nizozemskoj u rudniku.

Tamo je ozlijedio desnu ruku, te se njome više nije mogao služiti. Pokojnu mamu Jelicu su počeli napadati tumori i to ju je svladalo. Borila se s kemoterapijama i zračenjima četiri godine. Burnać se sjeća da je tada stalno osjećala vrućinu u trbuhu i voljela popiti hladan voćni jogurt.

- Baš svaki dan sam mjesecima dolazio tri puta dnevno u bolnicu i nosio joj hladne jogurte. Želio sam da mama vidi i zna da sam uz nju. Sjećam se i da sam potrošio puno novca na one lihvare i prevarante sa čudotvornim lijekovima. Nema te 'neke babe kod Banja Luke' kod koje ja nisam otišao i kupio trave i med koji kao pomažu i liječe rak... - govori Burnać.

Život njegove obitelji obilježila je velika tragedija 1989. godine kad su u prometnoj nesreći smrtno stradali Mladenov brat Ante Zdravko i njihov najbolji prijatelj Milan Čačić Mišo.

- I ja sam bio u autu i jedini sam preživio. To je bio užasan i tužan period. Nakon toga mama je zauvijek nosila crninu i mislim da se ni ona ni otac nikada nisu oporavili od tragedije. Brat je imao samo 26, a Mišo 28 godina - priča Burnać.

Nosio se s tragedijom kako je znao. Dugo je sam sebi ignorirao da se to uopće dogodilo, tako mu je bilo lakše. Novim ljudima koje je upoznavao, to nije ni spominjao. Tek zadnjih godina o svemu može govoriti bez težine i gorčine. Često je spominjao svoj prvi mladalački punck-rock bend Brze Banane i kako su prestali djelovati zbog početka Domovinskog rata. Međutim, to je, kaže, samo pola istine.

- Istina je da je ta tragična nesreća zaustavila uzlaznu putanju benda. Moj brat je bio menadžer i tekstopisac benda. Sredio nam je 80-tak nastupa po cijeloj bivšoj zemlji, imali smo čak koncert u Kulušiću, što je onda bilo stvar prestiža. Bio je najmlađi producent na HTV-u, pomoćnik legendarnog Želimira Sablića i radio je na emisiji Brojke i slova. A Mišo, divan prijatelj, duša od čovjeka, uvijek
nasmijan od uha do uha. Bili smo kao tri brata i svugdje je putovao s nama, sve je fotografirao i bio kao član benda. Niti njegova obitelj se nikada nije oporavila od toga. Sahranjeni su jedan blizu drugoga - govori Mladen.

U spomen njima dvojici htio je objaviti album benda, jer im je to bila najveća želja. S basistom Sinišom Popovićem uzeo je još dva člana, te snimio album s posvetom bratu i prijatelju. Tad je počeo i rat i sve se promijenilo....

- Nakon toga svega nisam bio isti, mislio sam i da više uopće neću svirati. Radio sam u nekim firmama, čak bio i zamjenik direktora u jednoj, oženio se, dobio sina Antonia i rastavio se - priča. Sin je sudski dodijeljen majci, no kako je ona radila kao trgovački putnik, dogovorili su se da ispočetka preko tjedna bude kod Mladena, a vikendom kod nje. Kasnije su ravnopravno brinuli o sinu.  Dok je još bio zaposlen skupio je neke stare pjesme te ih objavio kao solo album. U jednom trenu je sam sebi rekao 'Ma dosta je, želim se samo baviti glazbom i gotovo'.

- Stavio sam opet dvije naušnice u uho i otišao u firmu gdje sam radio. Prvi put došao bez odijela na posao. Dao sam otkaz. Direktor se nije mogao načuditi jer sam mu bio jedan od najboljih komercijalista. Naime, radio sam po cijele dane i bio super plaćen po prometu. Ali toliko sam radio jer sam u stvari želio skupiti novac za snimanje albuma – kaže. I uspio je. Kritika je pohvalila album, pogotovo ugledni kritičar Darko Glavan. Govorili su da je Springsteen ili Bajaga iz Dubrave. Pop rock album je ipak prošao nezapaženo jer je sredinom 90-tih dance bio turbo popularan. Burnać je sve potrošio na taj album. Sjeća se da je prodao sve što se moglo prodati, televizor, video, opremu, pa i peglu, toster..., i otišao svirati po Njemačkoj. Nepoznat, svirao je uglavnom po zadnjim rupama i sumnjivim polu-striptiz barovima. Kako je to bilo poratno vrijeme, Njemačka je bila prepuna izbjeglica svih nacionalnosti. Kafići i klubovi su ih bili prepuni, a svi su htjeli slušati domaću muziku. Osjećao se ratni naboj, stalno su izbijale tuče, svađe.

- Masovno je bilo ćelavih glava i krunica oko vrata, svi kao nekakvi mafijoze. Naravno da je rijetko gdje bila bina. Pjevaš, a ljudi su natiskani na pedalj od tebe. Pa ih svako malo pokušavaš rukom odmaknuti, da ne prignječe i gitaru i tebe. Neki gazda je zato povezao trakom pet, šest gajbi i na to stavio vrata od skladišta, pa sam pjevao na tome. Redari su to držali, da ljudi ne prevrnu - prisjeća se. Bilo mu je zanimljivo kako su u Hrvatskoj tada svi nabrijani najjače na hrvatstvo, a vani bi uredno naši ljudi u svom klubu organizirali srpsku, hrvatsku ili bosansku večer. Vani im je sve bilo isto, samo je zarada bila važna. Gazda bi (govori Mladen), samo došao i rekao 'večeras udaraj po Čorbi i Balaševiću', a drugi dan - 'večeras Jabuka i Plavi Orkestar'. Nastupao je cijelu noć. Od nekih 21 do četiri sata ujutro. I samo sviraj i sviraj. Pauze su bile kratke, jer ili sviraš ili ne. Kao nepoznati glazbenik
bio je slabo plaćen i svirao za mizeran novac, za 50 tadašnjih maraka.

- I imaš kod njih spavanje i neku klopu, uglavnom sendviče u kafiću. Za Njemačku, to je bila nikakva lova, potrošiš u trenu. Ali u Hrvatskoj to je ipak bilo 1500 maraka mjesečno, što je tada bio veliki novac. Bilo bi i nešto bakšiša, ali svega par stotina maraka u mjesec dana jer nisam svirao narodnjake. A na rock'n'roll nitko ne baca lovu muzikantima. Bilo je zato i neugodnih situacija. Neka baraba traži neku pjesmu, ti ne znaš, a on pogledom zamućenim alkoholom i nacionalnim ponosom gleda bi'l te opalio flašom po glavi. Ma svirao bih ja tada i to, ali kako sam došao iz rock glazbe jednostavno nisam poznavao taj repertoar – kaže.

Da bi ušparao novce, nakon tih nastupa, nije išao spavati, nego bi dočekao i čistačice i prvu smjenu konobara, šetao ulicama, gledao izloge u centrima. I onda tako mrtav-umoran legao oko 9-10 i probudio se pred svirku. Tako ne bi potrošio ni marku preko dana. A u klubu je ionako imao cugu i sendvič. Tih godina bio je kao čačkalica. Ni 75 kila. Krenulo ga je 1998. i danas je iza njega 10 albuma, ima svoju publiku, sad i film.

- Nekad je bolje, nekad malo manje. Sviram ono što volim i ne brinem uopće. Samo nek mi se tata još drži i nek mi je sin sretan. Ali zbog svega iza mene, meni osobno ova korona, lockdown i nisu tako strašni da bih rekao kako mi je ovaj period najgori u životu. Uvijek gledam i razmišljam pozitivno, te smatram da ne treba tražiti kruha iznad pogače - završava.

Najčitaniji članci