HRT-ov doajen, novinar i pisac koji je cijeli život proveo zabavljajući i nasmijavajući djecu i njihove roditelje otkriva kako je inspiraciju nalazio u svakodnevici te da mu je nagrada kad mu se i danas javljaju
LEGENDA
'Cijeli sam život dobre volje i nema mi šanse za nesreću...'
Više od 55 godina Mladen Kušec (80) radi, barem za njega, najbolji posao na svijetu - s djecom. Autor je brojnih emisija poput 'Tonkica Palonkica frrr...', 'Patuljci pojma nemaju', 'Bijela vrana'...
Autor je knjiga za djecu, a doživio je da mu se neki javljaju nakon što je prošlo više od 30 godina. U 'posao' je krenuo kad je čuvao djecu starijeg brata i dviju sestara, iako je i on bio dijete.
- Bili su puno stariji, a imali su osmero djece. Doveli bi ih kod nas na čuvanje, pa bi majka kuhala, a ja bih ih zabavljao. Da bi mi bilo lakše, počeo sam izmišljati priče. Ja bih ih zaboravljao, a oni pamtili pa sam ih počeo zapisivati - prisjetio se Kušec. Presudno je za karijeru bio dolazak Milivoja Matošeca, dječjega književnika, novinara i urednika na tadašnjoj Televiziji Zagreb. Vidio je jednu Kušecovu bilježnicu, a ostalo je povijest.
- Uzeo ju je i rekao samo neka kupim novine i pratim stranicu za djecu. Objavio je moju pjesmu, imao sam 15 godina. Život mi je odredila igra slučaja, a već sam i kao dijete zabavljao djecu - objasnio je Kušec. Sreću koju mu pruža rad s djecom ne napušta ga ni danas. I dalje je vitalan te uvijek nasmiješen. Otkriva da mu u tome pomaže obitelj.
- Nevjerojatno, ali uvijek sam dobre volje. Takva je bila cijela obitelj, posebno moja supruga Zorica, i kad nam je bilo najteže, bili smo dobre volje i nasmiješeni. ‘Nesretnost’ je s nama izgubila bitku, nije imala šanse pobijediti - smije se Mladen.
A nije da nije imao nesreća u životu. Jedna od najvećih koja mu se urezala u pamćenje bilo je na Plitvicama, kada je dan nakon ubojstva Josipa Jovića, prve žrtve Domovinskog rata, pao u ruke neprijatelja. Osim teških batina teže su mu padale optužbe da je ustaša te da bi mogao nekome nauditi.
- Oteli su nam automobil, meni i ekipi HRT-a. Toliko su me izubijali da su Babić i Martić, kada su me vidjeli, rekli: ‘Miči mi ga s očiju’. Kad su shvatili tko sam, odveli su me u bihaćku bolnicu na stražnji ulaz, a drugi dan me HRT-ov snimatelj doslovno oteo. Imao sam slomljena rebra, potres mozga, a tek prije godinu i pol sam otkrio da su mi izbili bubreg tada - rekao je Kušec. Ni ta priča nije mogla proći bez dobrog djela. Kada su se vraćali prema Zagrebu, stopirao im je vojnik Zbora narodne garde.
- Rekao je da ide u neko selo provjeriti jesu li mu živi žena i djeca. Poslije sam se često pitao jesu li i bili. Mnogo kasnije dobio sam odgovor da - jesu. Sreo sam vojnika na Pagu i sjetio me se - kaže Kušec. Inspiraciju za svoja djela i radove pronalazio je u životu, okruženju, druženjima... I danas pamti nevjerojatne priče koje je dokumentirao.
- Djevojčica od četiri godine mi je rekla da joj je jasno kako je njezinoj mami teško, ali kako da joj dokaže da je i njoj jako teško... Dječak kojeg su napustili roditelji, iz Kaštel Lukšića, nabavio je kokoš s kojom je pričao. Rekao je da ništa ne razumije Katicu, ali ni ona njega - prisjetio se. Po jednoj od takvih priča, a ovo je samo djelić bogatog sjećanja, napisao je i knjigu 'Donatela'. Gospođa je danas prešla 50. godinu, ima troje djece...
- Djevojčica od deset godina živjela je u malome mjestu na Cresu, gdje su ostali bez profesorice pa ju je odlučila ‘nabaviti’. Ljeto prije bila je učiteljica Slavonka, koja joj se svidjela i dopisivali su se. Onda ju je pozvala na ljetovanje i rekla da je sve besplatno, smještaj i hrana. Ali nije ju smjestila kod sebe nego kod jedne gospođe. Objasnila mi je da je to zato što ima dva sina pomorca koja su neoženjena pa ako će biti kod njih, nekome se mora svidjeti. Tako je i bilo - kaže Kušec. Prisjetio se i kako je od 'huligana' sa zagrebačke Volovčice napravio junake.
- Vidio sam da potajno hrane kujicu i snimio ih za emisiju. Na radiju su čuli svoj glas, kao i drugi. Od tada ih nisu gledali kao huligane, a meni su se javili i rekli da sam im preokrenuo život - priča Kušec, koji je ove godine dobio Večernjakovu ružu za najradijsku osobu za emisiju 'Bijela vrana'.
- Naravno da mi je drago, kao i za ostale nagrade koje sam dobio. No najveća je ipak dječji osmijeh ili kad ti se nakon ne znam koliko godina ljudi na cesti javljaju, pozdravljaju i kažu kako su odrastali uz moje emisije ili knjige. To je neprocjenjivo. Jednako mu je neprocjenjiv i posao. Iako je u mirovini još radi, uživa u druženju s unucima...
- Super mi je i na Iličkom trgu, tamo su stvari starije od mene - kaže.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
