Vječni dinamovac i kerempuhovac Filip Detelić priprema novu premijeru, na malim ekranima gledamo ga u ‘Tvoje lice zvuči poznato’, a na ljeto snima nastavak kultnog filma ‘ZG80’
OBOŽAVA I NOGOMET
Filip Detelić priča nam o obitelji i poslu: 'Moj nos? Rodio sam se takav, nije me kamion pogodio'
Matično mu je kazalište Kerempuh, sjajne je uloge imao u predstavama "Gruntovčani", "Blue Moon", "Bilježnica Robija K.", "Škrtac"... Filip Detelić (36) u "ZG80" glumio je Bubu, uskoro počinje i snimanje nastavka filma o navijačima, odnosno Bad Blue Boysima. Veliki je Dinamov navijač, sve prati, zadnjih tjedana gledamo ga i u ulozi voditelja showa "Tvoje lice zvuči poznato", a priprema i premijeru u Moruzgvi s kojom će na ljetnu turneju.
Treme prije prve voditeljske uloge u showu “Tvoje lice zvuči poznato” niste imali. Zadovoljni ste kako vas kolega Igor Mešin savjetuje i vodi iz emisije u emisiju? Koji je njegov najbolji savjet koji vam je bio najviše od koristi?
Ne mogu izdvojiti jedan jedini savjet jer s Mešinom je to cijeli paket. Podrška mi je u svemu, oko pozornice, na pozornici. Rekao sam već nekoliko puta, drago mi je da mi je ovakav debi na TV donio baš njega.
Ponekad se čini, nama pred malim ekranima, da se Igor i vi jako dobro zabavljate iza pozornice, dok niste pred kamerama, pa tu energiju prenesete publici i nama pred ekranima? Ne možete se nekad suzdržati od smijanja, što itekako dobro dođe da ste oboje na valnoj duljini i prirodni.
Naravno, kao i u kazalištu, dogode se nepredviđene situacije ili nekom nešto izleti što možda ne bi trebalo (naravno, meni većinom) i onda kako ćemo drukčije nego nasmijati se. Na kraju, ovo je zabavni šou, pa si valjda takve stvari možemo dopustiti.
”Podmećete” si spačke na setu, kad kamere nisu upaljene? Tu je i nimalo bezazleni Enis Bešlagić...
Nema nekih velikih podmetanja, svi se kao prvo poštujemo, a tek onda sve drugo. A Enis kao Enis, s njim je jasno uvijek zabavno (smijeh).
Možemo reći da vam se sviđa voditeljska uloga? Uživate? Koji biste još format vodili?
Apsolutno mi se sviđa, najbolje je rekao Igor: 'Kazalište nam je obojici prva ljubav, ali u ovu voditeljsku ulogu zaljubili smo se putem. Svi na Novoj su predivni prema meni, što god s njima radio u budućnosti, ako ću raditi, bit će gušt, siguran sam.
Je li vas Igor kad “spasio” u nekoj od emisija?
Spasio me već nekoliko puta kad nisam imao sitno za automat, pa je stariji kolega mlađeg brata počastio sokom, koji nećemo sad reklamirati, ali u crvenoj limenci je i gazirano je (smijeh).
A kad ćete se vi transformirati? Možda i zapjevati... Obuti štikle, nabaciti umjetne grudi, navući minicu...
Nadam se i apeliram na produkciju da ne radi to jer stvarno jako grozno pjevam i ne bih se volio dodatno sramotiti pokraj ovakvih nevjerojatno talentiranih mladih ljudi. Ma još te štikle i minice ajde nekako, samo da ne pjevam ništa.
No prvo ste glumac? Ne biste ostali još malo na televiziji?
Daaaa. Kazalište i moj Kerempuh je mjesto gdje se osjećam kao doma i tu ću se uvijek osjećati najbolje, iako znam i svoje kerempuhovce živcirati na probama. Volim ih sve i ne bih kazališne daske napustio nikad. Ali, kao što sam već rekao, na Novoj mi je odlično i nadam se da nam ovo nije kraj suradnje...
U Kerempuh ste došli odmah nakon što ste diplomirali na Akademiji 2013. Dosad ste utjelovili Tita, mesara, ustašu, četnika... Osebujne likove... I baš za sve uloge je “kriv” vaš nos ponos?
Da! (smijeh). Taj moj nos, a što ću s njim. Moram evo reći u svoju obranu, nije se dogodila nikakva tučnjava niti me, kako je negdje na društvenim mrežama pisalo, pogodio kamion. To me baš jako nasmijalo. Rodio sam se tako i odmalena ga nosim takvog.
Dakle, ne biste ga mijenjali ni za što?
Užasno mi je naporno sad već postalo za disanje i vjerojatno ću kad-tad morati na operaciju, ali evo ne bih još malo dok mogu koliko-toliko izdržati. Znam da je nekima u današnje vrijeme neshvatljivo da sam se na TV-u pojavio baš ja 'takav', ali eto možda baš zato i jesam.
O kojoj ulozi baš jako sanjate? A postoji li neka koju nikako ne biste pristali igrati?
Ima nekoliko uloga koje bih volio igrati u kazalištu. No dosad je sve išlo nekako dobro i, da ne zacopram, neću prigovarati. Kako bismo rekli u 'Tvoje lice zvuči poznato', gljiva me mazila dosad, a nadam se da će i dalje. Postoji li baš neka uloga koju ne bih nikako igrao, ne znam dok takva ponuda ne dođe. Snimao sam nedavno film u kojem sam puno vremena potpuno gol, ali zamolio sam redatelja da pokuša da se u kadrovima ne vidi SVE skroz jer će na kraju to gledati i mama, i tata, i klinci jednog dana. Eto, to bi mi bilo grozno. Uglavnom, pregledao sam film, ne vidi se ništa, pusa redatelju. Volio bih ga sad i najaviti, ali ne znam smijem li još, nadam se da će uskoro u kina.
Treme kao voditelj nemate, ali pred premijeru dobro vas “opere”?
Nema treme nikad, davno me to napustilo kako na TV-u tako i u kazalištu, vjerojatno zato što uživam svake sekunde na sceni i neću nekakvoj tremi pustiti da njoj bude dobro! A pred premijeru je uvijek uzbuđenje, to volim, neki je uvijek pozitivni 'hajp' taj dan i ima nešto čarobno u tome.
U Kerempuhu ste i debitirali kao redatelj predstavom “Kako druga polovica voli”, a i igrate u njoj. Što vam je teže, izazovnije - glumiti ili režirati? Tematika je isto zanimljiva i široko rasprostranjena - preljub. Slučajno ili namjerno ste odabrali tu temu?
Moram priznati da je bilo jako teško i iscrpljujuće i glumiti i režirati, ali drago mi je da sam dobio priliku za to i da sam se uhvatio toga. Nije lako, ali trebamo u ovom poslu stalno pomicati svoje granice, mislim da je za glumca najgore i najopasnije opustiti se i uljuljati u zonu komfora. To je zona iz koje treba bježati. Ma ne samo glumci, svi! Taj tekst nisam odabrao zbog teme preljuba, to je meni najdraži tekst koji sam radio na Akademiji sa svojom klasom i našim dragim profesorom Munitićem i nekako i zbog nas, a i njemu u čast, moralo je za prvu režiju biti baš to.
Planirate li se uskoro opet primiti redateljske palice?
Naravno da imam puno ideja, planova i želja, a koliko je to moguće i izvedivo, vidjet ćemo. Nadam se uskoro!
Još vas na ulici prepoznaju zbog uloge Bube u filmu “ZG80” o utakmici između Crvene zvezde i Dinama 1989. na Marakani. Najavili ste već snimanje nastavka. Jesu li pripreme već počele?
Jako se veselim nastavku filma. Jedva čekam da se ista glavna ekipa opet skupi i da to ludilo krene. Nismo još počeli, ali svi su nabrijani i jedva čekaju. Krećemo u srpnju. Ovaj put snimamo u Zagrebu, moramo kolege iz Beograda ugostiti barem jednako dobro kao što su oni nas tamo. Naravno da svi odmah pomišljaju da je bilo tenzija i problema, ali bili su stvarno genijalni domaćini. S nekima sam ostao jako dobar i često se čujemo.
Nogomet volite, to znamo. Da niste postali glumac, bili biste nogometaš četvrte lige. Pratite Dinamove utakmice, vjerno i redovito?
Pratim DINAMO uvijek i uvijek hoću, igrao loše ili dobro. Naravno, nekad bih najradije bacio televizor kroz prozor, ali kad voliš, onda treba izdržati i poraze. Nadamo se tituli i ove godine apsolutno i evo napokon je zanimljivo do samoga kraja.
Zadovoljni? Došao je Zajec.
Naravno da sam zadovoljan. Svi smo.
A s igrom ove sezone?
Moglo bi i bolje. Ali dobro je dok mi pobjeđujemo. Rekao je jednom Štimac: 'Ne moramo mi zabijati golove, samo je bitno da pobjeđujemo'. Ja bih volio da mi zabijamo golove i da pobjeđujemo.
U Kerempuhu dosta vas prati Dinamo i jedan je hajdukovac.
Tko je hajdukovac? Ne znam ja o tome ništa (smijeh). Evo baš smo jučer bili na nogometu, a moramo imati nekog da ga zafrkavamo. Šalim se. Josip Brakus je naš dobar dečko, a Bože moj, nisu svi savršeni. Voli čovjek taj svoj Hajduk. Tko zna, možda i Dinamo bude jednog dana u toj situaciji, pa će oni nas zafrkavati. OK, vjerojatno neće. Idemo do naslova!
Jeste li uz nogomet stesali višak kilograma? Stvarno ste morali uzeti zraka da biste zavezali tenisice pa ste onda odlučili da se morate suočiti s kilama?
Da, bila je faza kad sam se malo previše zapustio, ali na moju sreću, kako sam ih brzo dobio, tako su kilogrami brzo i otišli. Nogomet je apsolutno pomogao i, dok god mogu stajati na nogama, igrat ću ga, nadam se još dugo, dugo. Bar dok sin ne naraste dovoljno da igra s nama, onda još par godina da igramo skupa pa mogu, kako se kaže, kopačke objesiti o klin.
Što ste htjeli biti kad ste bili dijete?
Ufff, puno toga sam maštao da ću biti kao klinac, to bi mama znala reći bolje što je tu sve bilo, ali nekako najdraže mi je bilo, i to bih još volio, biti vatrogasac! Ili bar glumiti jednog dana.
Gluma je došla prilično kasnije, u srednjoj ekonomskoj školi? I to po “kazni”, da malo smirite tinejdžerske hormone?
Da, bio sam dežurni klaun u razredu (smijeh). Nije se puno promijenilo ni sad. Zauvijek hvala mojoj profesorici Brkljačić koja me gurnula prema tome, a hvala i poslije svim profesorima koju su me trpjeli na Akademiji, kao i sad svim kolegama.
Kao dječak u kazalištu ste gledali Peru Kvrgića, kojeg ste puno kasnije i upoznali. Pritom ste se tresli od straha, priznali ste.
Puno premalo sam bio u društvu Pere Kvrgića, tako bih volio da sam imao priliku više slušati i provoditi vrijeme s njim, ali eto neka druga vremena i neki novi klinci. Pero će zauvijek ostati u srcu i neću nikad zaboraviti kako sam se kao dijete, ni ne znajući, zaljubljivao u kazalište i glumu zbog toga genijalca! Hvala, Pero, gdje god jesi, vidimo se opet jednog dana!
Nije vas bilo strah odabrati glumu kao primarni posao? Gluma je kruh sa sedam kora, kažu.
Sve više mislim da ništa drugo ne bih ni mogao raditi nego ovo. Neki kažu da je gluma poziv, pa tako se ponekad i osjećam. Kao da je taj 'posao' odabrao mene, a ne ja njega.
Osmogodišnja kći Dora i dvije godine mlađi sin Tino imaju afiniteta prema glumi? Jesu li htjeli koji put da ih vodite sa sobom na probe, da vide što njihov tata radi?
Dora i Tin su često na probi sa mnom, uživaju, zabavno im je, vole biti u kazalištu... Kao doma su u Kerempuhu. Kad sam pitao kćer hoće li biti glumica, rekla je da joj to ne pada na pamet. To je bilo prije godinu dana, a sad se već polako penje na pozornicu, počelo joj se to lagano sviđati. Prvo su je zanimale tete šminkerice, a sad je već scena zanima. Sin je sav u breakdanceu. Tko zna, možda jednog dana i nastave tatinim stopama.
Za koga navija sin?
Kako molim?
Za koga navija sin? Vodite ga na Dinamove utakmice?
Zasad još ne, još je mali. Kad smo već kod našega dragog Brakusa, kad se rodio moj Tin, majstor mu je poklonio Hajdukov originalni dres, na kojem piše broj 10 i Detelić, a potpisali su ga svi Hajdukovi igrači u to vrijeme, iz 2017.
Kako je tata to podnio?
Taj dres nije kod mene. Taj dres je kod njegove mame (smijeh).
Brak za vas nije mrak? S dugogodišnjom partnericom niste više u vezi, ali imate sjajan odnos i složni ste oko odgoja djece. Kakav ste tata - popustljiv ili strog?
Samo ću reći da i kod nas ima uspona i padova, baš kao u svakoj obitelji. Ponekad je teško jer smo na dvije adrese, ali ljubavi, poštovanja, brige, sreće, radosti, veselja, smijeha imamo i za izvoz! Zdravlje samo da nas posluži i gdje nam je kraj!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
