Voditelja Joška Lokasa raduju pozitivne reakcije na mini-seriju ‘Nestali’, čiji je scenarist i autor, a velik profesionalni izazov mu je bio i zamijeniti kolegu u popularnom kvizu
'U kvizove sam se zaljubio još u školi, a u Potjeri smo zaključili da ne smijem kopirati Tarika'
Joško Lokas (48) uživa u vođenju kviza “Potjera”, ali trenutačno na HRT-u gleda rezultate dugogodišnje ideje, što ga čini posebno sretnim.
POGLEDAJTE VIDEO:
TV serija “Nestali”, čiji ste autor i scenarist, trenutačno se prikazuje na HRT-u i dobiva pohvale. Jeste li očekivali takav prijem kod publike?
‘Nestali’ su ogroman projekt s temom koja obuhvaća još veću populaciju. Kolege producenti iz Clinica studija, Domagoj Jović, Vedran Kasap i ja znali smo od početka da imamo veliku odgovornost i želju napraviti to što je moguće bolje. Očekivali smo pozornost jer tema je zbivanje iz 1995., i to prije Oluje. Dali smo sve od sebe i mislim da smo napravili pošten i profesionalan posao u uvjetima u kojima smo radili i s novcem koji smo imali, a radilo se o ograničenom budžetu. Žanrovski nas je to odredilo jer smo si mogli priuštiti onoliko scena akcije koliko smo ih stavili u radnju serije. Na kraju smo dobili jednu ratnu dramsku seriju, nikako akcijsku.
Kako ste uopće došli na ideju napisati taj scenarij? Koliko je trajao cijeli proces od pisanja do epizoda koje danas možemo gledati?
Slušajući one koji su ta ratna zbivanja prošli i promatrajući kako su pomiješane emocije oko svega toga. Ono što se cijelo vrijeme provlačilo kroz te priče bila su prijateljstva. Ona su stvorena u suludim situacijama poput onih ratnih. Ovisnost jednih o drugima, briga za onog do sebe u kojem nitko ne kalkulira i ne štedi vlastiti život. Ne možemo ispričati priče svakog od branitelja, ali ako ih podsjetimo na trenutak, na prijateljstvo koje su imali u tom razdoblju onda smo uspjeli. Cijeli proces prikupljanja priča počeo je 1994. i trajao je do 2010. kad je nastala prva ruka scenarija. Pokušali smo projekt realizirati 2015. i nismo prošli, ali jesmo na natječaju HRT-a 2018. i naš san se tada konačno ispunio.
Gdje ste snimali i koju anegdotu posebno pamtite sa seta?
Snimali smo na Velebita pa do kanjona Zrmanje jer nam je to područje omogućilo da vješto prikažemo različite lokalitete po kojima se naša šestorka kreće i upada u neobične situacije. Pregledali smo više od 100 različitih lokacija i na kraju ih je 60-ak završilo u seriji. Očekivali smo povoljne vremenske uvjete i neku mješavinu proljeća i ljeta, a na kraju smo imali sa sobom garderobu za četiri godišnja doba.
Dojam je da ste s “Nestalima” uspjeli napraviti pomalo drukčiji igrani materijal od onoga na što su ljudi u Hrvatskoj navikli i čega su se vjerojatno već i zasitili. Radili ste s redateljem Kristijanom Milićem i ekipom koja stoji iza hvaljenog filma “55”, također atipičnog ratnog uratka za naše prilike. Kako je izgledala ta suradnja?
Kristijan je nevjerojatan profesionalac i u suradnji s direktorom fotografije Mirkom Pivčevićem zadaje jedan strašan ritam u kojem se ni o čemu ne razgovara nego samo i isključivo o seriji. Vrlo brzo ulazite u taj žrvanj i prihvaćate pravila igre. Stalno crta i kadrira, a kad to ne radi, onda montira snimljene scene. Ako samo jedan sektor na setu izmakne kontroli, sve se ruši kao u domino efektu. Nad svime time stoji redatelj, naš Kristijan.
Neizbježno je, ne samo zbog tematike Domovinskog rata nego i zbog tajminga, povući paralelu između “Nestalih” i “Generala”. Vrdoljakov projekt, iako gledan, podbacio je i razočarao publiku, kritiku, branitelje... Jeste li gledali i koje je vaše mišljenje?
Nisam još stigao pogledati ‘Generala’, ali čitam novine i portale, svjestan sam da nas zbog iste tematike neminovno uspoređuju. Kako nisam gledao seriju, nekako mi je teško suditi o bilo čemu jer mislim da to ne bi bilo fer, a i zatrpani smo previše poslom oko naše vlastite serije.
Tema je pomalo delikatna i lako je dirnuti u osinje gnijezdo. Jeste li se i vi pribojavali reakcija na 'Nestale'?
Kritika i reakcija će uvijek biti i to je normalno. Ljudi imaju pravo reagirati. Na kraju krajeva, žanrovski možda nekome ne odgovara naša tema i to je sastavni dio ovog posla. Ono što smo si mi zadali za cilj su visoki produkcijski standardi u kojima nema kalkulacije. Sve je bilo podređeno projektu i nadam se da gledatelji i struka to prepoznaju. Pričamo priču u teritoriju na koji nitko nije kročio četiri godine i gdje svaki pogrešan korak može ugroziti živote naših likova te upropastiti misiju.
Iako je televizija dio vašeg života već više od 20 godina, publika vas posljednjih mjeseci gleda češće. “Potjera” ide svakog radnog dana, je li bilo kod vas bojazni da ljudi neće reagirati dobro na novog voditelja?
‘Potjera’ je vrlo zahtjevan projekt koji je godinama savršeno vodio Tarik, a baš on mi je prvi put i spomenuo tu mogućnost odlaska. Teško sam se odlučio za prihvaćanje uloge jer sam bio potpuno svjestan zaloga koji je Tarik svojom profesionalnošću ostavio, a on i ja smo vrlo različiti tipovi voditelja. Time je sve izgledalo kao nemoguća misija, ali kako sam imao profesionalnu podršku u urednicima Mariju Sedmaku i Igoru Grkoviću, nekako smo svi zajedno odlučili zaigrati na kartu koja nikako ne smije biti kopiranje Tarika nego uvođenje nečega što je svojstveno nekom mom stilu. Tu smo se prisjetili ‘Upitnika’ i zaigrali na tu kartu. Nadam se da smo pogodili.
Kvizovi su, dakako, vaša davna ljubav pa ne čudi da se i danas u tom formatu dobro snalazite. Devedesetih ste osvojili televiziju s “Upitnikom”. Kratkim kvizom ubitačno brzog tempa, zbog kojeg su se svojedobno žarile telefonske linije. Mnogi se i danas s nostalgijom prisjećaju upravo “Upitnika”, ali kviz takvoga koncepta u današnje vrijeme ne bi imao puno smisla zbog “guglanja”. Ili?
‘Upitnik’ je nešto što bih uvijek rado radio pa čak i danas, iako je to format zamišljen tako da ga vode mladi ljudi, a da kviz gledaju sve generacije. Mislim da bi ‘Upitnik’ tek danas imao smisla jer današnja generacija živi brzo kao što je brz i ‘Upitnik’. Konkretno i ‘u glavu’. Te 1997., kada je nastao, bio je mali pogled u budućnost.
Za razliku od “Upitnika”, ali i “Potjere”, “Šifra” nije “žurila”. Kviz je koncipiran tako da publika djelomično upozna natjecatelja, puno se razmišlja i razgovara... Je li joj taj nedostatak dinamike možda presudio?
Psihologija je bila temelj ‘Šifre’. To koliko vjerujete u sebe. U svijetu game showa tri sezone smatraju se dobrim projektom, ali slažem se s vama. Možda je ipak bio malo sporiji, ali nikako nezanimljiv jer je dovodio ljude u situacije u kojima su im dani svi alati da dođu do točnih odgovora, a najveća prepreka su bili sami sebi. Sjećam se rado situacije kad je natjecatelj na posljednjoj kombinaciji ponudio sve točne odgovore, ali je posumnjao u vlastito znanje, odustao te uzeo 125.000 kn od mogućih 500.000 kn, koliko je u tome trenutku imao.
Kao voditelj kvizova mnoge ste usrećili, a s godinama je podijeljeno puno novca. Pamtite li neke igrače posebno? Jeste li s nekime od natjecatelja kasnije ostali u dobrim odnosima?
Trenutačno baš u ‘Potjeri’ surađujem s dva takva natjecatelja, meni posebno draga, Mladenom Vukorepom i Krešimirom Sučevićem Međeralom. S njima i s pokojnim Mirkom Miočićem bio je poseban gušt raditi emisije. Nisam imao sreće da mi natjecatelji budu Morana i Kotiga. To mi je baš žao.
Kako ste se uopće zaljubili u kvizove? Išli ste u srednju tehničku školu, nije se činilo u to doba da ćete krenuti tim putem. Kako ste povezali te interese?
Pa istina se krije u spoju toga. U mojoj osnovnoj školi izradio sam ploču od šperploče na kojoj ste dobili zadatak i izbušio sam rupe za njegova potencijalna rješenja. Ispod sam spojio mali strujni krug. Ako odaberete ispravan odgovor, zatvorite strujni krug i na točnom odgovoru upali se lampica. Tad je sve počelo. Naravno da u tom trenutku nisam znao gdje će me to odvesti, ali to je nešto što pamtim čitav život.
Podrijetlom ste Dalmatinac, a rođeni ste, odrasli i živite u Zagrebu. Kako se vi osjećate, kao Dalmatinac ili Zagrepčanin? Pretpostavljam da ste, kao i mnogi drugi prije i poslije vas, prošli kroz onu klasičnu priču u kojoj ne možete pobijediti - u Šibeniku ste bili “purger”, a u Zagrebu “Dalmoš”?
Točno tako! Osjećam se kao Zagrepčanin podrijetlom iz Dalmacije ili Dalmatinac u Zagrebu. U Zagrebu ste Dalmoš, iako ste rođeni u Petrovoj, a u Dalmaciji ste purger, iako su vam oba roditelja iz Dalmacije, ali to je čar i težina našeg miljea. TBF - ‘Uvik kontra’. (smijeh)
Djevojka Jelena Katarina Kapa, nekadašnja Miss turizma, zato je neupitno Dalmatinka. Njoj je 27, vi se bližite 50-oj. Osjeti li se razlika u godinama? Kako funkcionirate?
Na papiru se i vidi i osjeti. U životu trenutačno ne, ali i to će doći samo po sebi. Trenutačno je ne primjećujemo, ali smo je itekako svjesni. Ono što Jelenu krasi je zrelost u nekim odlučivanjima i to je čini nešto starijom, ali na vidjelo uvijek izlazi očita mladost, što je uvijek zanimljiva kombinacija. Kad bih pod ovo pitanje trebao podvući crtu i zaključiti, onda je to sljedeća rečenica - ne opterećujemo se razlikom u godinama, ali smo je itekako svjesni.
Pronašli ste ulogu i za nju u “Nestalima”. Kako se ona snašla na setu?
Jelena je prvo vodila društvene mreže serije, a kako se u četvrtoj epizodi pojavljuje nekoliko pjevačica, koje predvodi glumica Sandra Lončarić, te uloge povjerili smo Jeleni i Petri Spaći. U nekoliko navrata tijekom priprema za seriju, Jelena i ja smo se zezali kako te pjevačice moraju izgledati i kako se moraju ponašati. Toliko smo o tome pričali i uvježbavali da smo naprosto uvidjeli kako bi to upravo ona mogla napraviti. Jelena je okupila ekipu i u suradnji s pjevačem Aleksandrom Olujićem i glazbenikom Tomom Žaperom napravila dvije originalne pjesme za tu posljednju epizodu. Cijela ekipa je s time napravila odličan posao, potpuno sukladan vremenu i situaciji.
Svojedobno su vam u medijskim stupcima prišivali razne zavodničke epitete. Iza vas su dva braka. Koliko istine ima u tome?
Nisam nikakav zavodnik niti takav tip. Svjestan sam da me potezi u životu malo demantiraju, ali s time se mora naučiti živjeti.
Iz prvog braka imate troje djece. Nou, Tomu i Jakova, koji više i nisu tako mali. Kakvim se ocem smatrate danas?
Nadam se pravednim i poštenim. Kako prebrzo rastu, nadam se da im ponekim savjetom mogu olakšati njihovo odrastanje. Ne utvaram se da sam im najbolji prijatelj jer nisu više djeca. Barem ne u tom smislu, iako će uvijek biti moja djeca. Najbolje prijatelje će tražiti u svojoj generaciji, a ja sam im tu kad pomisle da su neke situacije u životu bezizlazne. Naravno, koliko je to uopće moguće. Sud o meni će oni donijeti na kraju mog putovanja.
Kako se opuštate u slobodnim trenucima? Što volite raditi privatno i imate li uopće vremena za tako nešto u jednom vašem prosječnom radnom danu?
Pa trenutačno ne znam što je slobodno vrijeme i bolje da je tako. Bilo je perioda kad ga je bilo napretek i to uopće nije lako. Volim raditi i uživam u svakom procesu stvaranja. Nadam se da ću biti aktivan što dulje.
POGLEDAJTE VIDEO: