Lik samohrane majke u ‘Crno-bijelom svijetu’ odmah je zavoljela, veseli se predstavi s mužem, redateljem Darijem Harjačekom, a prisjetila se i kako je bilo odrastati s roditeljima glumcima
INTERVJU
Jelena Miholjević: Sve je manje slobode koju smo prije imale
Jelena Miholjević (48) nedavno je završila snimanje treće sezone “Crno-bijeli svijet” Gorana Kulenovića, u Gavelli igra četiri predstave, a priprema se i za Dubrovačke ljetne igre.
U “Crno-bijelom svijetu” glumite samohranu majku. Što se događa sa Ksenijom u novim epizodama?
Ne bi bilo zgodno da otkrijem kroz što sve Ksenija prolazi... Mogu samo reći da mi se naša treća sezona čini izvrsnom... Puno me prijatelja pita što će biti s pojedinim likovima u seriji, ali moram se suzdržati od komentara.Ni sama ne volim kad mi netko kvari užitak iščekivanja i napetosti.
Kako vi doživljavate Kseniju?
To je divno napisan lik jedne očaravajuće obične, a opet posebne, hrabre, nervozne, osjetljive, bučne, majčinske, vrijedne, ambiciozne i sposobne žene. Ona je vječno u krizi jer se brine o drugima i vječno rješava probleme. Odmah sam je zavoljela.
Po čemu se razlikujete, a po čemu sličite?
Istih smo godina, imamo sina istih godina, nervozne smo, ne predajemo se. Ja sam vjerojatno puno razmaženija od Ksenije i nemam tu borbenost, ali zato imam puno bolju frizuru (smijeh).
'Najveći izazov u karijeri bio mi je izdržati krize. Mladost mi je obilježio rat, bilo je puno problema, nije bilo posla, bilo nam je teško...'
Dopušta li vam redatelj improvizaciju na setu?
Zapravo minimalno. Sve pripremamo i dogovaramo na probama. Meni to i odgovara, Kula točno zna što hoće i znam da me neće pustiti dok ne odigram scenu kako smo zamislili. To mi ulijeva sigurnost i od svih nas čini dobar tim.
Odrasli ste u osamdesetima. U kakvom su vam sjećanju ostale?
Na snimanju se sjetim mnogo toga. Osamdesete pamtim po dobroj muzici i bezbrižnom životu. Sjećam se naših odlazaka u Rijeku kod none, ljudi bi se stali odmoriti uz cestu i vadili one rasklopive stolce, dekice, pravili piknike. Sjećam se da smo u svakoj prilici pjevali. I odrasli i djeca. Naravno, moje su uspomene samo lijepe, imala sam tad deset godina tako da mi je život bio bajka.
Je li vam život u osamdesetima olakšao pripreme za ulogu u seriji?
Pa ne toliko... Više mi je pomoglo moje konkretno iskustvo žene srednjih godina.
Kakvi ste bili tada, što vas je zanimalo?
Obožavala sam školu, imali smo dva psa i jednog mačka, oduvijek sam voljela kazalište, a u slobodno vrijeme vježbala sam klavir i igrala gumi-gumi.
U Gavelli ovaj mjesec igrate u četiri predstave te pripremate ulogu za Dubrovačke ljetne igre. Radite li još na čemu?
Radim s prijateljima Ivanom Bodrožić, Markom Lucijanom Hraščanecom i Sašom Božićem na scenskom događaju radnog naslova ‘Pričam bajke odraslima’. Pozvat ćemo publiku da nas sluša, doista pričamo bajke, antibajke, polubajke, stvarne i meditativne bajke. Početkom lipnja bila je premijerna izvedba teksta Filipa Šovagovića ‘Jaki u slabosti’. Filip je režirao, igraju mladi glumci Matino Antunović i Ana Marija Štefanac, a Filip, Fadil Abdulov i ja pjevamo.
Kako uspijevate izdržati taj ritam?
Tako što posao doživljavam kao odmor, kao radost. Tako što surađujem s prijateljima.
Imate li tremu kad ste na daskama? Kako se nosite s time?
Više nemam, ali sam u mladosti umirala od treme. Ali i strah ima svoje radno vrijeme, ne da mi se to više.
Jeste li ikad razmišljali o tome čime biste se bavili da niste glumica?
Stvarno nemam pojma. Možda bih bila dramski pedagog, možda bih vozila taksi, iako ne znam voziti auto (smijeh).Možda bih bila psihodramski terapeut. Taj šamanski dio glumačkog poziva, prenošenje tuđih ili kolektivnih emocija da bismo ih zajedno pokušali shvatiti, na neki način bih ostvarila.
Što vam je draže - kazalište, televizija ili film?
Sve je to isto, ali različito, i sve mi je drago podjednako. Bilo bi idealno da postoji ravnoteža.
Svjedočimo brojnim izjavama o zlostavljanju žena u glumačkom svijetu, optužbama upućenim poznatim i priznatim osobama u filmskoj industriji. Ima li takvih trenutaka kod nas?
Vjerojatno ima. Mislim da je prije bilo čak i više, koliko sam razgovarala s kolegicama. Nemam neka loša iskustva, moram reći. Možda moji potencijalni zlostavljači nanjuše da bi se jako grdo sa mnom proveli.Ne podnosim nepravdu.
Je li žena u nezavidnijem položaju kad je riječ o umjetnosti, ali i općenito?
Kako kad, kako gdje i kako koliko. Danas svjedočimo odronu vrijednosti za koje su se generacije i generacije žena prije nas borile. Ja vam to još ne mogu vjerovati, velika je to tema.
Koliko je zapravo važan izgled u vašoj profesiji?
Izgled nije važan, važna je osobnost, energija, inteligencija, duhovitost, šarm.Toliko je dosadnih ljepotica i ljepotana na ovom svijetu i manje lijepih koji imaju ono nešto... Naravno ima i krasnih a talentiranih glumaca, ma svega ima, zar ne.
Koji su vam bili najveći izazovi u karijeri?
Izdržati krize, kao i u svakoj profesiji. Izdržati sumnje i shvatiti ih. Najveći izazovi su uvijek ovi danas jer se u glumi ne računa minuli rad. Mi smo s publikom sada i ovdje i stalno se dokazujemo, do smrti.
Glumili ste i s majkom Lelom Margitić. Kako je to izgledalo na setu i koliko se razlikovalo od privatnog druženja?
Rad je rad. To je jedna druga vrsta koncentracije u kojoj je nevažno je li ti netko roditelj, dijete, suprug.
I vaš otac Boris Miholjević je glumac. Daju li vam roditelji savjete ili kritike?
Razgovaramo puno, ali ni dok sam bila početnik, nisu se miješali u moje odluke. Ako baš imam neki problem, pretresemo ga. Suprug mi uvijek daje savjete i kritizira me, i to mi puno znači iako je puno ugodnije kad ti se svi kod kuće dive (smijeh).
Kad usporedite sebe na počecima i sebe danas, što se promijenilo?
Promijenila su se vremena i mijenjaju se stalno. Ja sam, naravno, zrelija, a i zahvalna da igram jako dobre uloge.
U braku ste s redateljem Darijem Harjačekom, imate sina Bartola i kćer Adu. Kako izgleda jedan vaš dan, kako balansirate između obveza?
To vam je jako promjenjivo, prilagođavamo se situaciji, tko je zaposleniji, onaj drugi uskače više. A i pomognu nam puno moja mama i sestrična. Nadopunjujemo se. Sada ponovno radimo zajedno, predstavu ‘Pod balkonima’ prema novelama Ranka Marinkovića za Dubrovačke ljetne igre, velika nam je to radost i izazov.
O tome ima li zlostavljanja žena u glumačkom svijetu kod nas
Vjerojatno ima, mislim da je prije bilo čak i više, koliko sam razgovarala s kolegicama
VIDI OVO: 5 stvari koje moraš znati o biseksualnosti
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
