Massimo u zadnjem intervjuu za 24sata: 'Sa suprugom sam 30 godina, spasila mi je život...'

Massimo Savić premino je danas u 61 godini. Nakon golemog uspjeha hita “Mali krug, velikih ljudi”, glazbenik je imao još jednu veliku pjesmu - “Putujemo i kad stojimo”.

Refren ide “I na kraju nam je dobro kući, tu provalili smo šifru sreće, kad se svijet na ovaj asfalt sruši, na naša vrata neće...” Već prvi taktovi bude osmijeh, zovu na zagrljaj, a i ritam je tako plesni...

Evo što je Massimo 2021. godine govorio za 24sata.

u 61. godini Preminuo je Massimo Savić

Pretpostavljam da ste zadovoljni. Razloga za to, svakako, imate?

Uvijek sam zadovoljan pjesmama koje pustim na tržište, stojim iza njih. I nakon svake se javi isti problem - treba napraviti novu, jednako dobru ili bolju. Nakon ‘Sjaja u tami’ trebala je pjesma koja će opravdati očekivanja. Imao sam sreću pa sam napisao ‘Samo za tvoje oči’. Kad sam se vratio iz Švedske sa šegrtovanja kod Tinija Varge, radio sam sa Zrinkom Tutićem pa smo imali ‘Samo jedan dan’. Pa ‘Stranac u noći’. Opet velika sreća. Mislim da će čovjeka koji pošteno živi i može se pogledati u ogledalo, i sreća pomaziti. Mene je dosta mazila. Kao što se ‘Iz jednog pogleda’ dogodila ‘Suze nam stale na put’, tako se i nakon ‘Malog kruga velikih ljudi’ dogodila i ‘Putujemo i kad stojimo’. Velika je sreća kad takve pjesme dođu pred mene i natjeraju me da radim svim srcem.

Vi ste, vjerujem, s Eni davno pronašli vašu šifru sreće?

Jesam. Moja Eni mi je doslovno spasila život, s njom mi je jako dobro, sve bolje i bolje s godinama. Dugo smo u braku, 29 godina, a prije smo još nekoliko godina hodali. Sljedeća godina je jubilarna. Znam da mnogi ljudi nisu pronašli tu šifru sreće i želim napomenuti svima koji su u dvojbi, neka vide što im je najbliže, neka ne traže dalje od obitelji, bliskosti. I Eni i ja imali smo problema, ali da bi se ta čvrsta piramida koja se zove obitelj održala, treba se raditi. Nije to tek tako. Željeli smo da nam dijete odrasta u stabilnoj sredini, jako smo pazili na odluke koje smo donosili i iz današnje perspektive vidim da su bile dobre.

Što je potrebno, kakva davanja i odricanja, da šifra sreće traje zauvijek?

Tolerancija je najvažnija. Kroz svoje pogreške, za koje znaš da postoje, spreman si opraštati i drugima. Ako tolerancija postoji, opstat će i poštovanje. Ljudi često zaboravljaju tu riječ i koriste samo onu ‘ljubav’. Ako u odnosu nestane poštovanja, gotovo je. Može čak i nestati ona strastvena ljubav. Ako ljudi i dalje imaju poštovanja prema partneru, to znači da i dalje uživaju u njegovu društvu. Tolerancija i poštovanje su premise koje sam imao sreću zadržati.

Kakve su povratne reakcije? Što kažu ljudi, susjedi, obitelj? Pjevuše li?

Da, svima se jako sviđa. Publika je ta koja određuje hoće li pjesma postati velika i hoće li izdržati test vremena. ‘Mali krug velikih ljudi’ ispala je velika ne samo zato što je dobra pjesma nego i zato što se nadovezala na tešku Covid situaciju. Sugerira da je u kriznim situacijama najvažnije ono što možeš zagrliti, ono što ti je blizu, ako si dovoljno sretan da imaš takvu bazu. To su obitelj i prijateljstvo. Tom pjesmom sam savjetovao svima: ‘Koliko god da je teško, okrenimo se sebi i svojim sposobnostima, odlukama. Samo tako možemo preživjeti ova teška vremena’.

Odmah po izlasku pjesma “Putujemo i kad stojimo” zasjela je na prvo mjesto svih top ljestvica. Očekivano? Jeste li odmah znali kakav hit imate?

Ne, naravno. To sam znao za svega nekoliko pjesama u životu. I tad sam, točnije, pretpostavljao da će postići veliki uspjeh. Kad smo završili ‘Putujemo i kad stojimo’, svima nam je bila fenomenalna, no uvijek je pitanje hoće li ljudi osjetiti isto što i mi u studiju. Pa zaključiš da vjerojatno neće jer si ti insajder, ti znaš kako je svaka riječ, nota nastala. Vidiš je u 3D rendgenu. Da stvorim stav, treba mi odmak do godinu dana, ali jako pratim što govore ljudi. Oni koje ne filozofiraju previše oko nje, ili im legne ili ne legne. Zasad imamo sreću da je legla svima, sad je treća po tome koliko se vrti u zemlji. I moji kolege, poput Gibonnija i Nine, imaju nove pjesme. Drago mi je da se probudila konkurencija, sve je mnogo zanimljivije kad su jaki igrači u igri. Jedva sam dočekao sve to. Vidjet ćemo koliko će sad pjesma napraviti. Čini mi se da smo pogodili, nikad Gonzo i ja nismo toliko spotom ispričali priču pjesme kao ovaj put. Zahvalan sam prijatelju Robertu Saftiću, neurokirurgu i njegovoj klinici Aksis, koja mi je dala prostor za snimanje dijelove spota, mašinu pomoću koje putujem i dok stojim...

ZBOGOM MASSIMO:

ŽIVOTNI PUT GLAZBENIKA Massimo je djetinjstvo proveo u Australiji, a u karijeri je, osim pjevanja, bio i predani mentor

‘Mali krug velikih ljudi’ dobio je Porina za pjesmu godine. Uz sve ostale nagrade. Složit ćete se, rijetko se dogodi da i struka i publika dišu kao jedno, da baš sve nagrade odu jednoj pjesmi.

Da, rijetko se to događa. Kad smo počeli raditi na pjesmi, nisam bio zadovoljan kako smo krenuli. Sjetio sam se da sam koji mjesec prije, u neko gluho doba noći, u ludilu kad sanjaš neke melodije, snimio zvižduk. Pustio sam im taj zvižduk koji smo uvrstili u pjesmu. Enormno ju je podigao, na razinu prepoznatljivosti na prvu. Ono, kad krene pjesma, nekoliko sekundi glazbe, i odmah znaš o čemu se i o kome radi, što slijedi.

Ako je suditi po ove dvije pjesme, dobro ste iskoristili vrijeme tijekom pandemije. Je li vam lockdown teško pao?

Stalno sam radio, nisam se zaustavljao. Mislim da sam imao najviše koncerata, ali samo zato što sam se poslovno vezao uz ljude poput ekipe iz Aquariusa i Tomislava Kašljevića, vrlo hrabrog producenta. Rekli su: ‘Tako je kako je, koliko ljudi možemo dovesti u Lisinski? Samo 250? Želite da odustanemo? Nećemo! Napravit ćemo prvi hibridni koncert i naplaćivati prodaju prijenosa’. Nekako smo se provlačili, uspijevali smo preživjeti. Divim se svim glazbenicima jer nitko na nas nije obraćao pažnju, a znali su da je industrija stala u cijelosti. Težak period za mnoge obitelji. A naš narod je naviknuo na ono: ‘Imaš koju kartu?’. Nadam se da će ljude biti sram pitati besplatne karte znajući da netko godinu dana nije radio kako treba. U Italiji, Londonu je privilegija moći kupiti kartu, a ne dobiti je na poklon. Tamo to ne postoji kao opcija. Kao da dođeš u trgovinu i kažeš: ‘Uzet ću deset litara soka i pet litara mlijeka i ajde bok’. Sva sreća, imam prijatelje koje i zovem da im od srca darujem karte, a oni pošalju fotografiju ulaznica koje su davno kupili. Dvolično je sve to. Kad je, primjerice, Bijelo dugme imalo koncert na Dinamovom stadionu, nije bilo besplatnih karata. I onda su ljudi mislili: ‘Vidiš ti, kakva je faca Bregović’ i nitko nije zato rekao: ‘E, sad baš neću ići na koncert’. Tek tad to ljudi krenu poštovati.

Mjere su popustile i koliko vidim, nije se čekalo s dogovaranjem gaža. Kako je bilo prošli vikend u beogradskom Bitef Art Caffeu?

Fantastično. U Bitef Artu su svirali Manu Katché, Richard Bona, Gregory Porter... Ali sviram i ja. I drago mi je da me takav klub ima uvijek u vidu za nastupe. Jedini klub u kojem u Beogradu nastupam kad ne radim velike koncerte. Zovu me na mnogo mjesta, znaju se nuditi nevjerojatne svote, ali mislim da je u životu nas glazbenika puno važnije ono što odbiješ od ovog na što pristaneš. Jer tu se vidi tvoj karakter, tvoj stav. Da, imam sad i Exit, i Tašmajdan, i jezero Palić... razne koncerte, što me ispunjava zadovoljstvom. Istina, više-manje su do rujna svirke dogovorene, oko 25 nastupa, što je jako puno. Kasnije kreće sljedeća faza dogovaranja nastupa. Ako ne bude još jednog vala, možda ćemo i početi normalno živjeti pa će biti i koncerata, veselog života.

Nema prostora, od manjih klubova, kazališta, do velikih dvorana, u kojima tijekom karijere niste pjevali. Gdje je veća čarolija? Intima kazališta ili zborno pjevanje dvorana?

Teško je to reći. Moji osjećaji uvijek su između agonije i potpunog blaženstva. Na svakom nastupu osjećam enormnu odgovornost prema kvaliteti na koju sam naviknuo ljude. Ne prihvaćaju osrednji nastup. Samo ako je 100 posto davanje, ako izgubim par kila na nastupu, onda ljudi kažu da je to bio moj klasično dobar koncert. Vrlo zanimljivi mogu biti nastupi bez bubnja i udaraljki s Elvisom Stanićem, Popeskijem i Radanovićem gdje sviram i gitaru, a mogu biti predivni i oni u velikoj dvorani Doma sportova gdje se mogu izraziti i kao arhitekt bine. Volim raditi na svojim binama, sad pripremam i tašmajdanski stage. Imam ljude iz Radočaj tima s kojima sjednem, dam im crteže, pa oni to u kompjutoru pretvore u 3D verziju. I svima je sve jasno.

Više puta ste se okušali i kao mentor, odnosno član žirija u showovima. Žalite li što u vrijeme vaših početaka nije bilo takvih showova? Bi li vam bilo lakše, brže uspjeti?

Nije mi žao. Nikad se ne bih ni prijavio jer sam tad bio previše stidljiv. Teško sam stao pred ljude, nešto izvodio. Ne bih napravio ništa jer bih došao na binu i pokazao možda deset posto od onog što znam. Trema bi me ubila. Drukčiji put sam prošao. Imali smo sreću da je pokojni Dražen Vrdoljak za Dorian Gray rekao Siniši Škarici da je nanjušio dobar bend pa nam je ondašnji Jugoton ponudio ekskluzivan ugovor. Danas postaješ poznat zahvaljujući showovima i društvenim mrežama. Nekad si imao koncerte po malim klubovima i tako su te ljudi upoznavali. Morao si proći Lapidarij, Studentski centar, Kset, Kulušić... i kroz žive nastupe si stvarao reputaciju. Tek kad si je stvorio, pojavio se diskograf. Potpuno drukčiji put, meni draži i pošteniji.

POSLJEDNJI KONCERT GLAZBENIKA FOTO Massimo je u studenom zabavljao publiku: Rasplesao je na koncertu zagrebačku Arenu

Kakvi ste bili prema toj mladosti? Jeste imali dovoljno strpljenja za njihov ubrzani način razmišljanja, života? Za želje poput “Hoću biti zvijezda odmah”?

Na ‘odmah’ ne ide ništa. ‘Ajde neka netko od tih klinaca ode u Vinkovce, stavi svoj plakat i napravi koncert. I sve je odmah jasno. Svima njima sam govorio: ‘Ne prihvaćajte svakog tko vam se približi, dobro razmislite, odbijajte, naučite reći ‘ne’.’ Mnogo mojih ‘ne’ odredilo je to što sam danas. To te čini osobom koja jesi. Često sam kao mentor govorio klincima: ‘Polako, nemate još svoj ‘Sjaj u tami’.’ A to je tek prvi hit. Moraš imati hit pjesmu koja te stavlja na mapu glazbene kulture, a kasnije će se vidjeti je li zasluženo ili ne. Još stotinu puta se kasnije moraš potvrditi.

“Sjaj u tami” izašao je 1983. Još samo malo pa 40 godina. Planirate li već sada počastiti tu pjesmu nečim posebnim?

Ne, ‘Sjaj u tami’ je dosad doživio mnoge preinake, obrade. Važna je to skladba, ali neću joj priuštiti obljetničko slavlje.

Kakav je osjećaj biti vlasnikom hita čija popularnost ne prolazi četiri desetljeća? Godi li?

Godi, apsolutno. I danas se izuzetno vrti i draga je ljudima. I dalje je aktualan dio mojih koncerata. Ima svoju ulogu u mojim nastupima i dovede publiku do određene temperature.

Od “Sjaja u tami” do “Putujemo i kad stojimo” bilo je puno divnih pjesama, suradnji, nastupa sa svjetskim zvijezdama. Reklo bi se, ostvarili ste - sve. Što vam je danas izazov?

Izazov mi je svaki put raditi sa svojim bendom. Imam najbolji bend u zemlji i svaki nastup s njima je praznik. U kreativnom smislu, maestro Silvije Glojnarić i ja počeli smo dogovarati autorsku suradnju i to me jako veseli. Želim glazbom prisjetiti ljude na Zagrebačku školu crtanog filma. Čini mi se da je nekako zaboravljena, a donijela nam je jedini ozbiljni Oscar. Fali mi taj zvuk Baltazara. Ne znam je li to nostalgija, ali zanima me glazbom podsjetiti ljude na taj fenomen.

Pretpostavljam da vam je dosta odmaranja i da ćete ljeto provesti radno. Odričete li se mora, kupanja, sunčanja... tijekom cijelog ljeta ili ipak planirate ukrasti koji dan samo za sebe?

Teško mi je naći mjesto gdje ću se okupati u miru. Jedino ako odem brodom. Jako sam zaposlen i kod kumova u Zadar ili Poreč uvijek dođem vrlo umoran. Pa to vrijeme iskoristim da se dobro odmorim i družim s ljudima. Nemam više vremena za praćakanje u moru, radije uzmem gitaru i stvaram.