S velikanima je odrastao, a Matija je ponosan izrazito na kći Lu, koja se sada vratila glazbi. S 13 godina prvi je put vidio Dražena Petrovića, a košarka je njegova velika strast
JAZZ PIJANIST I SKLADATELJ
Matija Dedić o glazbenom putu i slavnim roditeljima: 'Krojim sve sam, ali genetika je prisutna...'
Slušali smo ga prošlog ljeta, na Sceni Amadeo, u krasnom ambijentu Klovićevih dvora, Matija Dedić (50) svirao je Arsena i Sergija Endriga. Pričao nam je njihovu prijateljstvu, drugi pravi Arsenov prijatelj bio je Kemal Monteno, dao je to Matija jasno do znanja. S velikanima je odrastao, majka Gabi Novak, jedna od naših rijetkih diva. Sada se glazbi vratila kći Lu, jako je na to ponosan, sretan.
Strast za glazbom i jazzom ne jenjava, sam priznaje da je u sjajnoj formi, možda i životnoj. I košarka. Tu se ponovno budi strast. Jednostavno je obožava. Volio ju je i igrati, a danas gledati, komentirati. Bio je redovit gost na Ciboninim utakmicama, gledao je i NBA, uživo, naravno. Snimanje smo odradili na zagrebačkom Zrinjevcu, sjajan je bio taj sićušan klavir kojim se Matija oduševio kao dijete, a još je bolje bilo kad je sjeo uz skulpturu košarkaškog Mozzarta, Dražena Petrovića. Klavir i košarka...
Nekoliko dana trebalo nam je da dogovorimo termin za snimanje naše naslovnice. Stalno ste na putu, vrlo često u inozemstvu, a koncerata ne fali... Spomenuli ste 17 nastupa u vrlo kratkom roku... Raduje li vas što vas toliko zovu? Jeste li zadovoljni?
Da, puno putujem, puno koncerata imam. Surađujem, naravno, s brojnim kolegama te je rezultat toga svega 50-ak nastupa na godinu, ali sam vrlo zadovoljan tom činjenicom.
Kako punite baterije da budete u dobroj formi za nastupe, osobito kad se tako zaredaju? Imate li kakve rituale, rutinu? Koliko dnevno provodite, vježbate na klaviru?
Dnevno vježbam od tri do pet sati te puno čitam literaturu vezanu uz psihofizičku pripremu, uz duga putovanja i kako biti spreman nastupiti na što višem nivou u bilo kakvim otežanim okolnostima.
Pamtite li neki nastup koji vam se osobito urezao u pamćenje, što zbog publike, dvorane, instrumenta? A neki gaf na koji se danas smijete?
Teško je izdvojiti sve što sam proživio u ovih 25 godine. Nastup s Oliverom u Olimpiji, Boškom Petrovićem u Lincoln Centru. Nastupe u Montreuxu, Buenos Airesu, Maroku…
Hoće li u prosincu ipak biti mjesta malo za odmor uz obitelj, oko Božića, ili samo radno do kraja godine?
Radim do 23. prosinca, a nakon toga potpuno ću se posvetiti obitelji.
Ove godine napunili ste 50 godina te proslavili 25 godina Matija Dedić Trija. Lijepa je to brojka. Kakav je osjećaj biti toliko dugo na sceni? Kad odvrtite film unatrag, biste li išta promijenili na svom glazbenom putu?
Ništa ne bih bitno mijenjao. Divna je ova profesija sama po sebi. Isključivi sam krojač svog životnog i glazbenog puta. Uistinu vrlo zadovoljan svime postignutim.
I New York je bio u igri, razmišljali ste da u tom jazz gradu potražite svoju sreću... Je li vam žao što vas život nije odveo u tom smjeru?
New York je centar jazza i naše mašte da budemo dio te scene, ali konkurencija je ekstremna i zarađeni kruh nije nimalo jednostavan. U Europi je ipak puno lakše. Ali ipak snimio sam tamo nekoliko albuma s visoko etabliranim glazbenicima i nastupao. Taj podatak je velika stavka u mojoj biografiji.
Kako je to izgledalo kad vam je bilo pet godina. Prišli ste klaviru i što vam je prošlo kroz glavu? Kako ste znali da vam je suđen?
Zaljubio sam se u tu igračku, koju jednakim žarom volim i danas. Istraživao sam mogućnosti koje ti klavir može pružiti. Genetika je, naravno, prisutna, kao i 12 godina velikih odricanja te veliki rad s profesoricom koja je bila dio moskovskih profesora. Dala mi je bitnu slobodu i nebeskim prostranstvima koje klasična glazba nudi.
Kći Lu vratila se u glazbene vode, što vas je jako razveselilo. Ima novu pjesmu. Stvara s dušom, a ne komercijalno, za mase, što pozdravljate - da bude svoja i zadovoljna onime što radi. Ipak, pita li vas za savjet? Ili joj vi udijelite koji?
Jako sam sretan i ponosan na prve korake i rezultate za sada. Uživa u tome što radi i, ono što je najbitnije, nema nikakvih velikih ambicija graditi karijeru. Mlada je, ima našu potporu te sam uvjeren da će njezino životno sazrijevanje donijeti sa sobom lijepe rezultate.
Što je najvažnije što ste naučili od oca, genija Arsena, i majke, dive Gabi Novak?
Ono najbitnije što sam pokupio od roditelja je imati divan odnos sa suradnicima te ih tretirati kao jednakopravne stvaraoce u kreiranju glazbenog putovanja.
Kad netko spomene vašeg oca, što vam prvo padne na pamet? A što vam najviše nedostaje od njega? Sjetite li se često vašega prvoga zajedničkog nastupa, kad ste Arsenu počeli biti klavirska pratnja? Rekli ste da je čekao vašu zrelost...
Otac mi puno nedostaje baš u segmentu zajedničkih nastupa. Prošao sam u deset godina rada s njim puno toga te isto tako puno toga naučio. Smatram to velikim privilegijem.
S užitkom publika sluša kad Matija svira Arsenove i Endrigove pjesme... Mnogi tvrde da ti koncerti nemaju samo stvaralačku nego i emotivnu težinu... Kako vi to emotivno podnosite kad ih izvodite?
'Matija svira Arsena' je nešto što smatram svojim potpuno velikim emocionalnim pristupom. Publika to osjeća te su ti nastupi uvijek jako uspješni.
Što slušate kod kuće, u autu? Onako za dušu...
Volim brazilsku glazbu, Srednjeg istoka te talijanski pop.
Strastveni ste navijač Cibone, s 13 godina prvi ste put vidjeli Dražena Petrovića, a i igrali ste košarku u klubu. Nađete li vremena za nju još u natrpanom rasporedu?
Košarka je moja strastvena ljubav i fanatičnim šutiranjem te analizom utakmica s 300 skupljenih DVD-ova postao sam član GAK Graz, gdje sam proveo tri nezaboravne godine.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
