Mia Begović pronašla je novu ljubav: Sretno sam zaljubljena

Iako je premijera monodrame “Sve što sam prešutjela”, prema tekstu Julijane Matanović, trebala izaći do 11. siječnja, kada glumica Mia Begović slavi 51. rođendan, sutrašnji dan ipak neće proći u isključivo radnom ozračju. Uz intenzivne pripreme na monodrami i brojne izvedbe novog kazališnog hita “Buba u uhu”, i privatno su joj se dogodile neke divne stvari, otkrila je Mia s posebnim sjajem u očima. Onim kakav imaju samo zaljubljene žene. A na izravni upit je li u njezin život ušao netko zbog koga joj srce ponovno brže lupa, šturo kaže: “Da, zaljubljena sam.”

Ne otkriva hoće li na rođendanskom slavlju u društvu njezine obitelji i bliskih prijatelja sjediti i muškarac pri čijem se spomenu Miji obrazi rumene, a usne razvuku u zagonetan osmijeh. Unatoč tome što ostavlja dojam da bi od veselja najradije vrištala, vrlo je odlučna u čuvanju svoje “slatke tajne”. Uostalom, dodaje, to je uvijek i činila. O njezinu se privatnom životu zna tek da je imala dva braka. I s Ronaldom Lopatnyjem i sa Željkom Žnidarićem provela je po deset godina, a i o njima je progovorila kad su već bili zaručeni. Ne priča ni o snovima, željama, mogućoj trećoj sreći.

- Polako, još sam mlada. Sve u svoje vrijeme - smije se Begović.

'Nikad me nisu iznenadili rođendanskim partyjem'

Zato rado govori koliko voli svoje rođendane i svakom se silno raduje. Kaže da je kao dijete. Dodaje kako ne razumije ljude koji kažu da stare pa zato ne vole puhati svjećice.

- Ja volim. Ne propuštam ni jedan dobar povod za veselje. Najdraže mi je taj dan provesti s meni dragim ljudima - objašnjava Mia. 

Zabavu iznenađenja, priznaje, nikad joj nitko nije priredio, ali uvijek je znala sama osmisliti vesele rođendane. Najzaigraniji su bili oni koje je slavila u svom ženskom društvu. Bilo je i onih koje je proslavila sasvim sama, no kao što pjesma kaže “ništa mi neće ovi dan pokvarit”, ni Mia nije tugovala. Dogode se, govori, ponekad i takvi rođendani, kao i Nove godine. A i šutnja, znakovito dodaje, govori više od riječi.

'Kao boležljivo dijete živjela sam kod bake i djeda u Kaštelima'

- To ne znači da nas ljudi ne vole ili da su nas zaboravili. Jednostavno se tako dogodilo. I nije mi neobično. Kako sam sa samo 14 godina otišla iz Trpnja, u mom je životu bilo samoće. Pogađala me u pubertetu, kad je Ena otišla na studij, a ja sam ostala sama. Već tada sam naučila uživati u samoći. Na primjer, cijelo ovo ljeto bila sam sama na Mrežnici i izvrsno se osjećala. Samoća je sastavni dio života i ne stvara mi gorčinu. Ima tako divnih knjiga s kojima možeš dijeliti takve trenutke - kaže glumica.

U njezinih 50 rođendana bilo je puno lijepih, dirljivih darova, no onaj najdraži i danas visi na zidu u središnjem dijelu njezina stana. Slika je to balerine koju su joj darovali mama, tata i Ena.

- Ena ju je odabrala jer ju je podsjećala na mene, znala je da volim balet. Sa stražnje su se strane svi potpisali. Ta slika je njihov zadnji zajednički poklon i jako je volim. Zato i stoji na najuočljivijem dijelu moga stana. Iste te godine tata mi je umro, a onda je otišla i Ena - otkriva Mia. 

Ljubav između njih dvije, dodaje, i danas lebdi između dva svijeta, ovoga i “onoga gore”. Koliko god se Mia trudi prikriti bol dok govori o preminuloj sestri, na promociji Enine monografije nije uspjela sakriti emocije.

- Bila sam, i uvijek sam, beskrajno ponosna na nju, a ujedno i tužna što i tu emociju ne mogu s njom podijeliti. To je jedna od najbolje osmišljenih, najraskošnijih biografija koje sam vidjela. Ne znam ima li itko na svijetu takvu. Spomen je to na veliku ženu i glumicu. I nikad ne bih mogla obnoviti neku od naših zajedničkih predstava s drugom glumicom - kaže Mia, koja je sa sestrom igrala “Olgu i Linu”, “Dvije sestre” te pregršt velikih ansambl-predstava. 

Ulaskom u 52. godinu rado se prisjeti događaja koji su joj obilježili život. U prvom je desetljeću to bio povratak u Trpanj i odrastanje.

'Ponosim se što moja prijateljstva traju desetljećima'

Kao boležljivo dijete jedno je vrijeme živjela kod bake i djeda u Kaštelima, a povratak kući bio joj je šokantan jer je u Kaštelima stekla odlične prijatelje i svoju ekipu. No brzo se, smije se, snašla, a prijateljstva iz djetinjstva opstala su do danas.

- Svako malo čujem se sa Sekicom, jedna mi je od najboljih prijateljica. Kao i s Fanitom iz Kaštela. S jednom sam prohodala, s drugom progovorila. Jako su mi važna moja prijateljstva koja traju pet desetljeća - kaže.

Drugih deset godina njezina života obilježio je Dubrovnik, koji joj je dao sve za čime je žudjela. Prekrasne profesore, sjajan razred, studentski teatar Lero i folklorni ansambl Linđo, mogućnost da ostvari svoje ljubavi - glumu i ples. 

Već tada su je zamijetili fotografi. Izabrali su je za jednu od 12 djevojaka koje su predstavljale svaka svoj mjesec na kalendaru, pozirale su odjevene kao tipične Dubrovkinje. Mia i danas čuva tu fotografiju duge raspuštene kose i, kako kaže, smiješno opuštenih usta. Sama sebi, smije se, nalikuje na malog zeku. Zahvaljujući spontanoj fotografiji, jer još nije znala pozirati, dobila je već kao srednjoškolka prvu naslovnicu i intervju na sredini Lausa, tada najjačeg dubrovačkog lista. Nakon Dubrovnika osvojila je i Zagreb. Treće desetljeće pamti po završetku Akademije, borbi za svoje mjesto u glumačkom svijetu. I uspjehu. Jer 1986. godine bila je proglašena najpopularnijom glumicom bivše države.

- Bila sam totalno zbunjena kad su me nazvali. Još imam na tavanu sva ta pisma. Za mene je tada glasalo 20.000 ljudi iz cijele današnje regije, a samo tri godine profesionalno sam bila u svom poslu - kaže Mia.

Mia se nije lako mirila sa skidanjem

Te 1986. godine iza nje su već bile dvije serije, snimala je svoj treći film, a istodobno je u Zagrebu igrala u četiri kazališta. Na filmu bi je možda bilo i više, no Mia se sa skidanjem nije lako mirila.

- Nisam prihvaćala uloge na filmu u kojima se trebalo skinuti jer ni jedna uloga koja mi se nudila za mene nije imala umjetničko opravdanje za taj čin. Umjesto glavne uloge u filmu radije bih odabrala samo jednu rečenicu u teatru. Drugi dio tog desetljeća bilo je zaljubljivanje u oca mog djeteta i rođenje moje kćeri. Od tog trenutka cijeli se moj život dijeli na dva dijela - na dijete i posao koje obožavam - objašnjava Mia. 

Može se, dodaje, zamisliti u ulozi bake i to one Dalmatinke, moderne i odgovorne koja će na sebe preuzeti velik dio obveza.

- Voljela bih biti ona otkačena baka koja motorom dolazi po dijete i razvozi ga po slobodnim aktivnostima. Znam koliko je meni pomoć moje mame značila dok je Maja Lena bila mala i jako bih voljela, kad za to dođe vrijeme, uskakati kćeri i pomagati oko tog malog ‘frčka’ - kaže.

'Neoprostivo je povrijediti bilo koga, čak i bivše muževe'

O četvrtom desetljeću nerado govori. Njega je obilježila tuga ljudi, rat, strah jer je i sama tek postala majka. No otvorila su se nova vrata, došli novi poslovni izazovi i nova veselja. Nakon uspjeha u prvoj hrvatskoj sapunici “Villi Mariji” nove su se samo redale i snimila je sedam velikih serija. Pamti i trenutke u kojima je i ona izgovorila grube riječi, bila nepravedna, drska ponekad i, priznaje, nepristojna. Zna, govori, dugo šutjeti, ali kad progovori, ubode tamo gdje najviše boli. I kasnije joj istinski bude žao pa se brzo ispriča. To su trenuci kad obično i proplače jer neoprostivo je, smatra, povrijediti. Pa i bivše supruge.

- O bivšima sve najbolje. Nakon velikih ljubavi nikad ne možeš imati normalne odnose bez obzira na naše, pa i moje, htijenje. Jedan dio tebe ostane u toj priči, ali to ne znači da ne ideš dalje. Poštujem ih, jer prije svega poštujem sebe i svoje odluke - kaže Mia. 

Stresnih situacija je bilo, no, objašnjava Mia, rješava ih se na razne načine. Jedan od njih je hodanje. Kamo god može, ide pješice radije nego automobilom.

- Volim cvijeće i knjige, to me smiruje, a kad me nešto baš jako muči, tu su obitelj i prijatelji. I lijepe i tužne stvari imam s kime podijeliti - govori. 

Priznaje kako nema puno stvari koje bi danas drugačije napravila, odnosno drugačije poteze povukla. Danas bi možda bila manje stroga.

- S dvadeset sam godina bila jako stroga prema sebi. Nisam htjela da itko pomisli kako samo na račun ženskih atributa gradim karijeru i svoje mjesto u društvu. Sada nisam tako stroga, dopustim si sve ono što s dvadeset nisam i žao mi je što češće nisam sebi pustila na volju i radila što sam željela - priznaje.

Dodaje kako je i kao mlada djelovala jako komunikativno, no zapravo je bila introvertirana i sramežljiva. Studentske dane pamti ponajviše po bezbrižnosti i slobodi pa je cijele noći mogla čitati knjige. Jednako kao i danas, voli plesati.

'30 godina uspješne karijere ispunjenje je svih mojih želja'

- Kad se loše osjećam, kad od treme gubim glas, najbolje mi pomaže ples. Dogodilo se to, na primjer, na generalnoj probi ‘Ifigenije’ na Dubrovačkim ljetnim igrama. Nakon probe dobro sam se isplesala, u jutro pojela finu domaću juhicu i glas mi je bio savršen. Imala sam golemu tremu zbog velikog osjećaja odgovornosti, pa se taj grč reflektirao na glas - govori Mia, koja je za svoju Ifigeniju bila nagrađena nagradom Orlando. 

Danas briljira u matičnom kazalištu Kerempuh. U novoj predstavi “Buba u uhu” baš Mia igra najsimpatičniju ulogu - onu sobarice. Novu 2014. godinu pamtit će među ostalim i po velikom jubileju. Mia će, naime, proslaviti 30 godina glumačkog rada. Uskoro će biti tri desetljeća otkako je u predstavi “Majstor i Margarita” prvi put stala na scenu.

- Prolazila sam kafićem HNK, ugledao me redatelj predstave Horea Popesku i rekao: ‘E, to je Hela!’. Upitali su ga: ‘Znate li da je to sestra naše Margarite? Enina mlađa sestra? Naravno, nije mogao znati, a odabrao me. Hoću reći, neophodno je imati malo sreće u životu - priznaje glumica, koja ističe kako i danas silno voli svoj posao. 

Tri desetljeća poslije, baš kao i na samom početku, svaki izlazak na scenu shvaća kao nagradu. A 30 godina kontinuirane karijere ispunjenje je njezinih želja.