More, valovi, palme & Đavoli: Put od Zvončaca do vrijednog ugovora i republičkih centara...

Stih hita „80-e“ Daleke obale veli „Belan je okupio Đavole“.  No tome je, rekoh, prethodila epizoda s Marinkom i “Galebovima asfalta”. Neno Belan je, kao pjevač, gitarist te autor, alfa i omega benda, u kojem su još saksofonist Igor Kmetič-Truba - bivši član kninskog banda  “Krčma kod Đure seljaka”, te dvojica veterana splitske punk-novovalne scene: basist Dragiša Mandić-Panda (bivši član “Oaze”, “Fonografa”) i bubnjar Željko Hajsok-Malac. 

Sve ono što je obilježilo Belanove formativne godine na splitskoj sceni - dakle sklonost ka talijanskim ranim rockerima poput Rocca Granade po čijoj je pjesmi „Giavolli“ (odnosno prepjevu Đorđa Marjanovića) band i dobio ime, beatlesovske harmonije, neo-rockabilly - u Đavolima se pretvorilo u precizno artikuliran i prepoznatljiv stil. O svojim tadašnjim ali i kasnijim trajnim inspiracijama u intervju iz 2017. Belan mi je kazao „... Krenimo od krilatice ‘misli globalno, djeluj lokalno’, što je meni uvijek bio primarni motiv. I stvari su se s vremenom same po sebi prirodno nametnule i posložile. Riječ je naprosto o sredini u kojoj sam odrastao... Ne samo ja već i moji prijatelji i kolege. Bio sam tu, izložen zvuku morskih valova, promatrajući lelujanje palmi, s okusom soli u ustima. 

Vjerujem da je tijekom stoljeća i genetika „domorodaca“ u koje i sam spadam, mutirala zahvaljujući tim uvjetima, dajući nam tu sposobnost superiornog osjećaja za melodiju. Ako svemu tome dodamo izloženost i onim drugim valovima, radijskim, na čijim su krestama u Dalmaciju naplavljene na stotine predivnih pjesama iz San Rema onog doba, ali i oštrom proboju anglosaksonske glazbe putem vinila na koju također nisam bio imun - dapače! - te naravno uz muzikalnost odnosno talent koji mi je podaren rođenjem, mislim da je rezultat sasvim logičan...“

Već 1985. kada kao svojevrsni ‘peti član’ - menadžer, tekstopisac, agilni promotor i ‘Katica za sve’ - postaje Robert Čaleta Čarli, s retro-imidžom (koji je još od Costella u điru i u Velikoj Britaniji), Đavoli se nameću kao osebujna i originalna pojava. I intenzivno nastupaju. Ne samo u Splitu već svugdje gdje ih poduzetni Čarli ‘bukira’. Čaleta je bio istovremeno ‘enterpreneur’ i bohem, menadžer garažnog stila i talentiran grafičar, koji je od vlastitog stana napravio likovni projekt. Bio je zapanjujuća menadžerska kombinacija Briana Epsteina i Velibora Džarovskog, Škrge i Paula McGuinnessa; doslovno lik poput Terryja Hooleyja, tvorca punk scene u Belfastu, kojem je posvećen sjajan film iz 2012. „Good Vibrations“... Belanov talent – ona lennonovska-mccartneyjevska „žica“ za harmonije ili wilsonovski dar za zaraznu pop melodiju – zacijelo bi prije ili kasnije došao do izražaja, no Čarli je i Neni i Đavolima dao fokus. Manje kao tekstopisac, a daleko više kao prodoran i do bola tvrdoglav tip koji je, unatoč odgovoru „but you can’t come in“, kucao na sva moguća vrata. I izborio Đavolima ono o čemu su mogli samo sanjati mnogi ‘demo’ bendovi: plesnjak na kojem su, kao domaćini ili ‘residents’, svakodnevno svirali tijekom ljetnih mjeseci, a onda i diskografski ugovor s Jugotonom. „Čarlijev klub“, kako se zvao plesnjak na Zvončacu, Đavolima je omogućio odrastanje pod reflektorima, usviravanje, testiranje svog osebujnog umješka retro rocka i dalmatinske/mediteranske melodioznosti...

ZLATKO GALL: SA ZIDIĆA DO SEKS SIMBOLA U nekoć notornom okupljalištu prostitutki u Dalmaciji publiku su raspametili splitski pankeri

Kad su se Đavoli konačno dobacili do republičkih centara, nisu bili traljavi provincijalci zbunjeni klupskom atmosferom, nego iskusni svirači. Dolaskom bubnjara Deana Radovnikovića-Grizlija band se ustalio, Belan piše sve više novih skladbi pa kod Jappe i Pipa u studiju „Tetrapak“ 1985. nastaju prve ozbiljne demo snimke. Gotovo pa - bezgrješne. Đavole sam - jasno i glasno priznajem - volio kao fan, svakog dana visio u „Čarlijevom klubu“ i otvoreno kad god sam mogao podržavao kao rock kritičar. Čak bio jedan od onih koji je - uz Dražena Vrdoljaka - zajedničkog prijatelja Sinišu Škaricu upozoravao na sjajan splitski band. Naravno, o njima sam i sustavno i strastveno pisao.

„Bez stranačkog navijanja i trenutačne euforije izazvane “dobrim vibracijama” nakon besprijekornog promocionalnog nastupa u diskoteci “Shakespeare”, za grupu Đavoli se mirne duše može reći: Split je konačno dobio rock and roll grupu (...) Koristeći se bazičnim rock & roll instrumentarijem: ritam sekcijom, gitarom i saksofonom, Đavoli se poigravaju s davno utemeljenim obrascima birajući kao predložak svojih ‘camp’ prepjeva čak i one skladbe koje predstavljaju prevlast šlagerskog nad rock klišejima. Rezultat ovakvog rada je uhougodan materijal, jednako onaj autorski kao i prepjevi standarda poput „Baby I Love You“ ili pak „Peggy Sue“, čemu svakako pogoduje očigledan osjećaj gitariste i pjevača (skladatelja uglavnom) Nenada Belana za famozni ‘štih’ šezdesetih...” (Nedjeljna Dalmacija, 29.ožujka 1985.)

S pridošlim klavijaturistom Zlatkom Volarevićem-Dilajlom - koji doduše napušta grupu prije objavljivanja trećeg albuma „Ostani uz mene“ - Đavoli su prava koncertna atrakcija. O tome svjedoči dvostruki CD album objavljen (tek) 2016. godine „Live In Studio M/Bonus: Kulušić Live“. Materijal je vrijedan pažnje jer predstavlja dvije sjajne, svirački reprezentativne,  postave Đavola. U ‘Kulušiću’ 8.ožujka 1987. su u Đavolima Dilajla i Grizli, a na novosadskoj snimci dvije godine kasnije klavijature svira Dragan Lukić-Luky a bubnjeve Mirko Petrić.

Zapisi su ujedno još jedan dokument koji pokazuje svu raskoš Belanova autorskog (i izvođačkog) rukopisa i silnice koje su odredile žanrovska nagnuća jednog od najboljih (i najplodnijih) domaćih pop-rock autora. Odnosno, talenta koji je - moglo bi se reći -  i od Boga i od Vraga. Jer, kako vole kazati zagovaratelji teze o sotonskom karakteru rocka, onaj prvi daje božansku melodiju, a onaj drugi pakleni ritam. Belan i Đavoli – demonstriraju to i live snimke iz Novog Sada i zagrebačkog Kulušića – savršeno se služe i jednim i drugim. Prašeći „Luciju“ („Lucille“), „Twist And Shout“, „Kucaj opet“ („Keep A Knockin’“), „Bala bala“ ili „Flipper Soul“ žestoko poput prvoboraca rock and rolla a baladama s čarobnim doo- wop vokalima, odišu mediteranskom melodikom koja nosi sjećanje na sentiše s jadranskih hotelskih terasa („Posljednji ples“) i poduke Phila Spectora („Ostani uz mene“). Ispisujući ujedno jednu od najromantičnijih pjesmarica u povijesti domaće glazbe. Uzgred rečeno, ‘bootleg’ snimka iz ‘Kulušića’ nastala je  godinu dana nakon objavljivanja prvijenca i taman u sezoni kad izlazi drugi album „Halo Lulu 22“.