'Na manje od ljubavi koja će mi zavrtjeti glavom ne pristajem'

Premijerom predstave “Faraon iz Ilice je mrtav” u Komediji već početkom prosinca Mila Elegović (47) počela je ispraćati 2017. godinu. Iako je mnogo evenata odradila s redateljem Krešom Dolenčićem, ovo im je prva suradnja u kazalištu.

Jeste li zadovoljni predstavom, ulogom?

Milana Vuković mi je napisala fenomenalno lice. Otišla je duboko u slojeve, svako lice ima svoju povijest, temeljito i točno je predočeno što se igra. Dolenčić mi je dao slobodu, puštao me da se razigram i fino vodio kroz ulogu. I njegova supruga Ana me oduševila scenskom inteligencijom. Nemam često dramaturga uz sebe koji daje tako korisne opaske u radu. Igram tragično lice, ludu mamu iz zagrebačkoga visokog društva, ovisnica je i muči kćer sobom, naporna joj je. Moju prekrasnu kćer igra krasna Dajana Čuljak. Bude li pametna, postat će hrvatska Cate Blanchett. Zadovoljna sam ‘Faraonom’, iako mi je naporan. Stalno sam u krajnjim stanjima, ali sam i sretna zbog uloge.

Od 1994., kad ste igrali prvu predstavu “Dobro došli u plavi pakao”, niste dobili flah pljesak? Ponosna?

Naravno, ali se ‘iskrvim’ svaki put. Uspjela sam se riješiti potrebe da ljudi koji me gledaju razumiju što sam sve dala liku. Nemam više potreba da mi to priznaju. To je valjda i pitanje ega, želiš da ti ljudi vrate onoliko koliko daješ.

Jeste li i dalje miljenica BBB-a? Te 1994. nije im bilo draže glumice... Zaustavljaju li vas i danas na ulici?

Priđu mi i svašta lijepoga kažu. Još se nisam uspjela riješiti svoje Irene Grobnik. Neki se sjećaju i te predstave, koju i danas jako volim.

Po čemu ćete pamtiti godinu na izmaku?

Po odlasku Vlade Štefančića.Tek kad je otišao, shvatila sam da nisam bila svjesna te očinsko-duhovno-glumačke veze s njim. Trebala su mi tri tjedna da dođem k sebi. Nismo se puno družili niti se čuli svaki dan. Njegov odlazak kraj je jedne ere; moje, njegove i Komedijine.

Koliko vam znači prosinac?

O.K. mi je to mjesec, ali s dobrom pripremom. Prije dvije godine u prosincu je moj tata slavio rođendan i iste godine otišao, također u prosincu. Jako moram paziti da me ne svlada tuga. Teško je kad za božićnim stolom, za kojim je nekad sjedilo desetero ljudi, sad bude jedan ili dva. Jako se moram pripremiti na razmišljanja o ljudima kojih nema, a ja bih voljela da su tu. Isto tako o prosincu razmišljam kao o rođendanu. Svi govore o Božiću, adventu, a vlada klima odsustva Boga. Fokusirani su na to da je čovjek Bog. Jako me živciraju ritualna trošenja, bježim od toga. A oko mene žive ljudi ružnih riječi i mekane kičme. Voljela bih da u tom prosincu manje troše, imaju ljepše riječi i deblju kičmu.

Imate li ciljeve u 2018.?

Nemam godišnje nego petogodišnje ciljeve o kojima ne volim govoriti jer se raspadnu. U idućoj godini želim ostvariti projekte koje sam si zadala i želim imati posla svaki dan, bez praznoga hoda.

U Novu godinu, u showu HRT-a “Pljesak, molim”, uvodite nas kao umirovljena balerina Matilda Zvrk? Hoćete li i pjevati?
Ne znam, Miroslav Škoro mi je rekao da će to tek odlučiti. Sjajan je zabavljač, njegove Nove godine meni su najbolje na TV-u. Napravio je više za moju televizijsku popularnost nego itko drugi. Jako ga volim i kao čovjeka i kao pjevača. I redatelja Zorana Nikolića. On je sunce mojih dana.

Koliko često danas pjevate?

Više nego prije, a najčešće s Brunom Krajcarom po Istri. Oduvijek me Istra jako voli. Pjevam svoje i tuđe pjesme, što hoću. Sretna sam na tim prilikama. S Krajcarom imam lijepu koncertnu priču, a prijateljstvo s njegovom obitelji mi je bogatstvo u životu.

Uskoro izlazi i novi spot? Kako je došlo do suradnje s Mladenom Burnaćem?
Nazvao me je i rekao da ima pjesmu za mene. Napisao mi je pjesmu ‘Otkad nismo zajedno’. Jako mi se svidjela, ali nisam bila sretna s aranžmanom. Mislila sam da će mi se zahvaliti, reći: ‘Ja joj napišem pjesmu, a ona ovako’. Uvažio je sve što sam htjela. Donio mi je i svoj CD. Puno je ozbiljniji autor nego što misli da je. Tihomir Preradović napravio je prekrasan aranžman te sad Burnać i ja snimamo spot.

Puno radite. Kako se rješavate stresa, zamora?

Kad budem ‘overload’, iskopčam sve telefone, budem u pidžami i tišini. Fotelja ili stolac, nikakvo mentalno naprezanje, čak ni razgovor. Ne palim televizor, ne čitam novine. I sljedeći dan sam kao nova. Čak ni sport. Jer su me sportaši upozorili da, kad si jako umoran, ne smiješ trenirati. Moraš se smiriti i brzo se dovedeš u red.

Godine vam ne mogu ništa. Kako održavate takvu figuru?

Danas sam pojela jednu bananu, tri keksa i nešto proteina navečer. I to je to. Pokraj slastičarnice prođem mrtva-hladna jer mi je veći gušt ujutro se uvući u haljinicu veličine XXS nego pojesti kolače. Volim svoju vitkost jer mi je u ovim godinama donijela veliku eleganciju. Nisu Francuskinje glupe, one se ne debljaju.

Jesu li po vama lijepe samo vitke žene ili neki šarm daje i koja bora, kila viška?

Sve ovisi o ženi. Volim svoje gabarite koji su kakvi jesu, ali ako vidim ženu drukčijih gabarita, deblju, s borama ili pokojom sijedom, a lijepa je... zašto ne? Nisam rob gabarita, ali znam što želim od sebe. Ne bih si bila lijepa da sam ‘plus size’ model. No ima predivnih ‘plus size’ žena.

Koliko vam znači glamur?

Zadnjih godina nosim isključivo klasičnu, kvalitetnu odjeću. Zato sam mnoge dizajnere ostavila. Trendove ne slijedim. Što sam starija, to sam klasičnija, volim taj damski moment kod sebe.

Gdje vas se može vidjeti bez šminke, u tenisicama?

Posvuda. Jako volim biti bez šminke, ali bez frizure nikad. I to je opet stvar godina. U određenoj dobi ne možeš hodati bez frizure. Jasno mi je da ljudi danas imaju drukčije kriterije, vidim da su sve nesređeniji, furaju se na opuštenost. Meni je to prije lijenost. Sve izgleda nenjegovano.

Prije bih rekla da su bezvoljni, da su izgubili volju za svime, pa i dotjerivanjem.

Ružno mi je to vidjeti. Žena treba biti dama.

Poznati ste po pozitivi, osmijehu. Je li tako lakše kroz život?

Nije, teže je. Napornije je nadilaziti negativnosti nego pristati na njih. To što je netko pozitivan ne znači da misli da negativnost ne postoji. Posebice danas, zbog te tehnologije koja je sve pošemerila i napravila ljude bezvoljnima i bešćutnima. Zastrašujuće. Genijalno je da se rađaju djeca koja se već s godinu dana služe tabletima, ali što se događa s bešćutnošću i bezvoljnosti? Moja pozitiva ne znači da ne osjećam negativnost oko sebe, ali pokušavam odgovoriti na nju pozitivnim. I to je jako teško.

Uvijek i za svakog imate lijepu riječ? Čak i kad vam se nešto ne sviđa, kažete to obazrivo. I privatno ste takvi ili ima trenutaka kad vičete?

Ima i takvih trenutaka, kad sretneš zmije na svom putu. U mom poslu ima puno zmija, ja ih zovem malim zmijama koje gledaju iz mraka. Bila sam jako umorna, tužna, iscrpljena zbog Vlade Štefančića, i ta moja neraspoloženost se vidjela prije nego što sam izašla na scenu. Odmah se pojavila jedna takva s pitanjima: ‘Što nije u redu, što ti je’. To se probudi u ljudima, ima izravnu strelicu negativnosti i baš želi da te zaboli, pogodi. Nisam uvijek za to, ali nerijetko moraš jasno postaviti granice. Ne vjerujem u prijateljstva među glumcima. Svi smo jedni drugima konkurencija. I tako je u svakom poslu. Mislim da češće treba odgovoriti s osmijehom, ali to je pitanje zrelosti. I treba postaviti granice, ono što Španjolci kažu: ‘No pasaran’. Ovo s Vladom sam izignorirala. Cijeli život je borba za poziciju i moć, a te igre moći igraju se i među konobarima, novinarima, svugdje.

Jeste li se zaljubili?

Ne. Bit ću sama dok se ne pojavi onaj za kojim ću izgubiti glavu. Ne pristajem na kompromise u ljubavi. Nije da ne izlazim, idem na spojeve, otvorila sam se, dopuštam ljudima da se upoznajemo. Volim imati pametne sugovornike, volim razgovarati, volim da mi kažu nešto lijepo, da mi nije dosadno, ali nije mi se dogodilo da izgubim glavu. Valjda bude oko 50-e, to su godine kad se takvo što dogodi.