Nema više onog blještavila, još manje pravih zvijezda, ali Dora i dalje ima svojih draži...

Na redu je još jedna Dora, hrvatsko natjecanje za pjesmu Eurovizije. Ove mu je godine 30. obljetnica, prvo je bilo 1992. godine, tada pod nazivom Crovizija. U međuvremenu se promijenilo ime, Ivica Propadalo napravio je statuu, a ugled je brzo rastao iz godine u godinu. Bilo je to još i “friško” vrijeme od pobjede grupe Riva na Euroviziji 1989. godine.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Prijavljivale su se velike zvijezde, a one i koje nisu prošle, dolazile bi u Opatiju jer su tamo bili najbolji tulumi. Fotografije su svjedok za one koji nisu bili interne kladionice i zabave, znalo se u koje restorane se ide, bančilo se do jutra. Bila je tamo i prateća mašinerija, pa je vremešna gospođa iz Opatije prije koju godinu ispričala kako je oko šest ujutro, nemilo doba za ustajanje, morala izvesti psa van, nužda ne pita.

No bilo je to milo vrijeme za povratak kući tada velike glazbene zvijezde. Opisala je graciozan hod pjevačice, opisala je štikle i bundu, večernju haljinu. I kako je štikle nosila u lijevoj ruci, a bundu u desnoj, onaj dio koji se nije vukao za njom po podu... Bila su to neka “slatka”, plemenita vremena.

Danas je sve drukčije, i tu ne mislim na ove epidemiološke mjere. Jednostavno je, rijetko se zadnjih godina prijavljuju najveće zvijezde, odnosno ne prijavi ih se po nekoliko kao nekoć. Današnje pojavljivanje zvijezda sve je rjeđe, a i to je sporadično. O nekakvim tulumima i zabavama do jutra može se zaboraviti.

Danas su svi “profesionalci”, kakvi izlasci ili druženje u zagušljivim prostorima s rashlađenim i plemenitim tekućinama u rukama, toga nema. No, bez obzira na sve, Dora i dalje u sebi nosi neku draž, i dalje postoje ljubitelji koji s nestrpljenjem čekaju, iako je takvih puno više nego što znamo. Mnogi gledaju, ali to skrivaju. Nejasno jer to natjecanje i dalje ima svoje čari.