Neno Belan: Vojnici su se u JNA mlatili s mojom gitarom

Studirao sam elektrotehniku i, da sam postao inženjer, ne bih živio od glazbe, ali bih živio za glazbu. Kad su dvojbe nestale, preda mnom je bio rizičan i krivudav put, za mene jedini, kaže Neno Belan (56). Ulazak u glazbene vode pamti po prepoznavanju te strasti, svog puta. A pred Sinišu Škaricu tad je stao s tekstopiscem Robertom Ćaletom Čarlijem.

PRISJETIO SE Belan: Zbog pjesme ‘Stojim na kantunu’ bend se skoro raspao

- I dobro je da je bilo tako. Ja bih ionako bio ostao bez teksta - rekao je Belan. Od tada je, kaže, prošlo više od 30 godina. Ili 30 sekundi, minuta..., a ništa se bitno nije promijenilo. Prve svirke pamti po entuzijazmu, zanosu, očajnim okolnostima, opskurnim klubovima i romantičnim plažama. I po snazi koju mu je davala pozornica. Kreativnosti koja je tad bila neobuzdana, luda, nova...

- Kao neka groznica. Osjećaj da su to moje pjesme, moje sanjarije i da ih sada dijelim s publikom te da ih ta publika prihvaća i voli, bilo je nešto najbolje što sam dotad iskusio - kaže. Belan nije tip od nostalgičnih sjećanja. Tvrdi da svako razdoblje života donosi nešto specifično, sebi svojstveno i dobro. Osamdesete su bile godine rađanja jedne velike priče.

GITARU SLOMILI U TUČNJAVI

- Bili smo dorasli velikom tržištu. To je bio sjajan osjećaj, za sve nas koji smo tad počinjali. Meni osobito, jer sam uvijek imao svoj stil, posebni zvuk, malo drukčiji put. Svirao sam glazbu koja je i tad bila posveta nekom prošlom vremenu. Ali ljudi su je čuli, zavoljeli. Vole je i danas. I danas je za mene uvijek malo bolje nego jučer i malo lošije nego sutra - rekao je Belan.

Kad je tih ‘80-ih otišao u vojsku, kolega Boris Hrepić Hrepa je 'posudio' njegovu gitaru. Belan danas kaže da mu to nimalo nije zamjerio. - Uostalom, u vojarni sam imao drugu, sasvim običnu, ali meni vrlo važnu gitaru. Sve dok je jedanput supatnik iz spavaonice nije uporabio u tučnjavi. Iza vrata sam vidio kako vitla mojom gitarom, kako mu služi kao reket i kako je njom odalamio drugog po leđima tako jako da se čuo onaj strašni zvuk. Gitari je puknuo vrat i više joj nije bilo pomoći. Sreća da je ona druga bila na sigurnom. Kod Hrepe - prisjetio se Belan. Ondašnja splitska scena bila je sjajna, momci kao da su se natjecali tko će napraviti bolju pjesmu. U zabavljanju njihova glazbenog društva prednjačio je pokojni Dino Dvornik.

- Bio je najotkačeniji, najosebujniji, istinski umjetnik i boem. Imao je silnu energiju i karizmu, svi smo uz njega imali jak osjećaj da on čini svijet posebnim i da je on poseban u svijetu. Ban je bio dubok, pravi ozbiljni pjesnik, vjeran sebi i svojim stvaralačkim zanosima - govori Belan presretan što su Marijan i Dino bili njegovi suputnici kroz glazbeno odrastanje i njegovi veliki prijatelji.

- Tad sam mislio da je to normalno, jednostavno, spontano, sad vidim da je to bio i ostao privilegij - kaže danas.

NE RAZNJEŽI SE NA SVOJE PJESME

Uz Đavole ga vežu divna sjećanja. Legendarno je, priča, popravljanje pokvarenoga kombija na planinskom perivoju, u debelom snijegu, dok je uokolo kružila medvjedica i tražila mlade...

Pamti i nastup u nekom lokalnom domu kulture, u koji greškom organizatora nije nitko došao, pa ni organizator. Đavoli su se popeli na pozornicu i svirali pred praznom salom, onako za sebe. Kad je doma rekao da će u glazbenike, majka mu je bila očajna. Tata je preminuo mnogo prije, a mama nije mogla vjerovati da je priveo kraju težak fakultet i sad želi sve staviti na kocku.

– Nadala se da ću doći k pameti i siguran život gospodina inženjera ipak neću zamijeniti za gitaru i drmusanje u starom kombiju. Danas joj je drago da nisam, iako nekad s nostalgijom pogleda na ukoričeni pokušaj diplomskog rada koji tužno kupi prašinu na polici - kaže Belan. Nekad su se mladi zaljubljivali, pa i ženili uz njegove stihove 'Ostani uz mene' ili 'Pričaj mi o ljubavi'. Te su pjesme momci pjevali djevojkama na tulumima, na plažama, a Neno kaže da ih i dalje pjeva svima.

- Pričam svima o ljubavi. Uvijek sam bio veliki ambasador ljubavi. Moja vjera u snažne emocije neće nikad nestati. Zagovarat ću ljubav u pjesmama, u odnosima, u životu. A tko će ostati uz mene, pokazat će život. Nemam straha. Ljude zaradimo, zaslužimo, suputnike kroz život steknemo svojom osobnošću i sposobnošću da se damo drugima. Za sada putujem u dobrom društvu i ne žalim se - kaže Belan.

Iako emotivan, ne raznježi se kad na radiju čuje 'Bambinu', 'Dugo toplo ljeto'. Još često izvodi te pjesme, pa su one dio njega, njegovih misli, kao Belanovi dobri duhovi. Nekad ih mijenja, aranžira u glavi, gura ih u neke set liste budućih koncerata, razgovara s njima... Pjesme su mu većinom nježne, ljubavne, no ne misli da je posljednji romantik u ovom ludom vremenu.

- Valjda ih ima još. Inače, u svakodnevnom životu, izvan glazbe, praktičan sam i realan tip. Prijatelji mi pripisuju dalmatinsku ironiju, flegmatičnost, humor, čak i sarkazam. Možda su i u pravu - kaže. I nakon razlaza s Đavolima redao je hit za hitom. 'Dotakni me usnama', 'Sunčan dan', 'Ivona'... samo su neki od njih.

- Volim reći da su moje pjesme moja privatna, emotivna autobiografija. Sve su to osobne epizode, iskustva. Nekad prerađena, dopunjena tuđim pričama ili mojim promišljanjima o životu, ali to su kamenčići iz mog životnog mozaika. Katkad, kad ih pogledam iz daljine, čini mi se da tvore sliku koja više nije moja. Sad pripada svima koji se u njoj prepoznaju - kaže. Kad bi ušao u studio i snimio ih, imao bi, priča, neodređeni osjećaj da je stvorio veliku pjesmu i vjerovao da će drugima značiti baš koliko i njemu. Drugi put, pjesme bi se same izborile za svoje mjesto.

- ‘Rijeku snova’ sam podcijenio. Mjesecima nisam znao koji posao radi, sama, bez mene. A onda, iznenada, na koncertu u Tvornici, pjevala ju je odjednom cijela dvorana. Svaku riječ. Vratila se kao plima, postala i ostala hit - prisjetio se Belan. Ni hladne glave, zbog vremenskog odmaka, neće reći da je napisao genijalne pjesme koje traju tri desetljeća.

- Teško za išta što sam napisao mogu ili smijem reći da je genijalno. Meni je veoma lijepo. Ljudima koji to vole je također lijepo. To je dosta - kaže. Njegova kći Nikolina danas je odrasla mlada žena za koju Belan kaže da je talentirana i posebna. Podržava je i pomaže joj u svakom segmentu.

MJUZIKL JE DANAS NJEGOV PUT 

- Ne mogu reći da bezrezervno podržavam sve njezine odluke, no ja sam temeljno uz nju, uvijek i u svemu. Mi smo obitelj, osovina, istinska pripadnost. Sretan sam što je imam, što provodimo puno vremena zajedno. I sad surađujemo na nekim projektima - ponosno će Belan koji se kao uspješan skladatelj dokazao i u teatru.

- Slučajno sam ušao u kazalište i to se pokazalo kao jedan od najsretnijih izbora u mom životu. Komponiranje za scenu moj je izazov, prostor slobode, inspiracija. Tu eksperimentiram s drugim žanrovima, srećem druge ljude, iskušavam neke nove profesionalne pravce. Sad skladam glazbu za dramsku predstavu, za Krležin ‘Povratak Filipa Latinovicza’, tu sam se prvi put približio klasici, radim guste orkestracije i specifične atmosfere, na novom sam uzbudljivom putu i vrlo sretan zbog toga - kaže Belan.

Prije 'Matilde' bio je 'Buratino', pa 'Čarobnjak iz Oza'. Mjuzikli, posebno velika obiteljska trilogija koju je radio za Međunarodni dječji festival u Šibeniku, vrlo su mu važni i svakako su mu, kaže, otvorili pravac kojim se želi i dalje intenzivno baviti. S redateljicom Ninom Kleflin, najavljuje, ima velikih planova. Ali nastupi, pozornica, njegova glazba - bili su i ostat će njegov život.

- Svirat ću i kad ostarim, ono baš ostarim, a bude još neke publike koja ima živaca slušati me. Kad se dočepam pozornice i ako se nađe koja dobra duša da mi doda gitaru – kaže glazbenik koji je rođen u Splitu, a živio u Zagrebu i Rijeci. Ne smatra se boemom koji se može skrasiti gdje god ga život odnese jer, kaže, nije mu ni bio cilj skrasiti se.

- Cilj je putovati. Osobito kad je vanjsko putovanje zapravo naše unutarnje putovanje. Važno je na cilj doći bolji nego što smo bili kad smo krenuli, kad putem rastemo i dajemo - kaže Belan.