Slikar prepoznatljiv po morskim motivima i brkatome mornaru otkriva nam kako je nastao i zašto danas baš on ima glavnu ulogu na njegovim sjajnim slikama
'Od slikarstva se može živjeti, ali nećeš se sigurno obogatiti'
Tomislav Ostrman rođen je 1978. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu te osnovnu glazbenu. No risanje je ipak njegova prva ljubav. Često ga danas možete vidjeti u središtu Zagreba, gdje mu je i galerija. Uglavnom je na biciklu i uglavnom je, a to je danas rijetkost, nasmijan, vedar i veseo. Slikarstvo je diplomirao 2009. u Ljubljani, u klasi prof. Darka Slaveca.
Kako ste od osnovne glazbene završili u slikarstvu?
Odmalena sam obožavao umjetnost! Dok su druga djeca slušala priče za laku noć, sestri i meni bi mama na stari Iskrin gramofon puštala Creedence. Slikao sam odmalena i oduvijek sam htio biti slikar. Jedno sam vrijeme studirao pravo sa željom da imam normalan i stalan posao, ali jednostavno nisam mogao raditi ništa drugo osim slikarstva. Slikarstvo je poziv i tu urođenu strast nemoguće je zatomiti.
Kakvi su tad bili crteži, što vas je privlačilo, kakvi su bili motivi...?
Kao dijete slikao sam rapidografima geometrijske apstrakcije te danas, gledajući s odmakom, baš su bili interesantni.
Odakle crpite inspiraciju?
Iz apsolutno svega i u svemu vidim ‘nešto’. Motivi mojih slika su idealan svijet, more i dječja zaigranost.
Otvorenja vaših izložbi su vesela, razigrana, kao uostalom i vaše slike. Navrate i poznati, vole li vaša djela?
Vole me djetinjasti i otkačeni ljudi, a među njima ima i poznatih.
Iz Zagreba ste, no prepoznatljivi ste i po slikama s morskom tematikom. Brodovi, čamci i sva sila neobičnih plovila, ali tu ima i jedan “brko”, popularni Whistler. Otkud on?
On je luckasti mornar koji bezbrižno fućka. Inspiraciju sam dobio od jednog zagrebačkog lika koji je, uvijek kad bih ga sreo, fućkao kao da je najsretniji čovjek na svijetu. Uvijek bi me oraspoložio. A inače najveća inspiracija mi je Vasko Lipovac te se na mojim slikama jasno vidi njegov trag. Njegove slike i skulpture jednostavno obožavam.
Može li se u Hrvatskoj živjeti od slikarstva?
Može se od svega živjeti ako se istinski potrudiš. Naravno, kao slikar se moraš pomiriti s tim da se nećeš obogatiti, ali bitno je da radiš ono što voliš.
Išli ste u osnovnu glazbenu školu, a završili u slikarstvu. Čime biste se bavili da niste slikar?
Da baš moram, sve bih mogao raditi. Makar se ne mogu vidjeti ni u jednoj drugoj koži osim slikarskoj.
U ova vremena zbog pandemije i mjera nikome nije lako. Kako vi živite?
Neobično je vrijeme i nadam se da će ovo sve proći te da će ljudi biti bolji jedni prema drugima. Vidim da su svi deprimirani i svima fale druženja. Ljudi su ipak društvena bića. Ja puno slikam i to me ‘nahrani’ i veseli, ali osjećam da mi fali veselije okoline za stvaranje.
Spremate li neku novu izložbu kad ova vremena prođu i kad se opet bude moglo posjećivati izložbene prostorije?
Trebao bih imati ove godine dvije izložbe i nadam se da će se s obzirom na neizvjesne okolnosti realizirati.