Veljka Bulajića obožavali su slavni redatelji Orson Welles i Carlo Ponti, a dok su mu se rađale kćeri, htio je biti uz suprugu, no oba puta ‘spriječila’ ga je njegova ljubav zvana - film
POSLJEDNJI INTERVJU ZA 24SATA
Ovako je pričao Veljko Bulajić 2021. godine: 'Cijelim svojim bićem bio sam posvećen filmu'
U 97. godini preminuo je jedan od najvećih hrvatskih redatelja Veljko Bulajić, potvrdila nam je obitelj. Slavni redatelj je nakon nagrade Zlatni Oktavijan u ožujku 2021. godine dao intervju za 24sata, u kojem se dotaknuo bogate filmske karijere i obitelji. Intervju prenosimo u cijelosti.
- Lijep je osjećaj tako se oprostiti s karijerom, nagradom Zlatni Oktavijan! Puno mi to znači! Dolazi na kraju moje karijere redatelja igranih filmova, a uoči završetka filma ‘Bijeg do mora’ koji je dosad već pohvalilo 50 istaknutih kritičara, novinara, književnika..., rekao nam je tad Bulajić.
U povodu nagrade za životno djelo tad je prikazan Bulajićev klasik iz 1959. “Vlak bez voznoga reda”. Njegov prvi film koji mu je prikazivanjem u Cannesu otvorio vrata u svijet. No put filma nije bio jednostavan. Da bi “Vlak bez voznog reda” uopće došao u Cannes, trebao je proći jugoslavensku komisiju za slanje filmova u inozemstvo.
- Dio članova komisije imao je otpor prema tome da ‘Vlak’ ide u Cannes. Smatrali su da ima nekoliko scena koje bi trebalo rezati. Po njima su bile odveć kritičarske i nisu bili za to da nas film predstavlja u svijetu. Jedan od članova komisije bio je i Ivo Andrić. On je utjecao na to da film ipak ode u Cannes – prisjetio se Bulajić. Komisija je zahvaljujući Andriću promijenila mišljenje, film je “otputovao” u Cannes, a sljedećeg dana naslov jednog članka glasio je “U Cannes je uletio vlak bez voznog reda”. Time se, kako je pričao redatelj, povećalo zanimanje za film pa je “Vlak” imao nekoliko projekcija s odličnim kritikama najuglednijih francuskih tiskovina. Bio je to prvi film bivše zemlje prikazan u 46 zemalja svijeta.
Naš najugledniji redatelj partizanskih filmova i sam je bio u partizanima. Kao dječak je bio na velikom narodnom zboru kada je otac Miljko, u ime Udruge učitelja i profesora Sarajeva, održao govor na grobu Gavrila Principa i rekao: “Kad bi Gavrilo Princip ustao iz groba i vidio u kakvoj truloj državi živimo, odmah bi se vratio u grob”. Otac je već sutradan bio u zatvoru, a na istome mjestu, 40 godina kasnije, Veljko je snimio jednu scenu filma “Sarajevski atentat”. Godine do izbijanja 2. svjetskog rata pamti kao najljepši dio života. U Ulici Osmana Arnautovića živjele su obitelji Bošnjaka, Srba, Židova, Čeha, Hrvata, Austrijanaca, Nijemaca, Crnogoraca, Rusa, a djeca su cijelu godinu slavila nečiji praznik ili blagdan. Otac je 1941. naslutio brzu kapitulaciju Jugoslavije i na dan objave rata, s koferima i torbama, obitelj Bulajić napustila je Sarajevo. Sljedeće dvije godine proveli su u izbjeglištvu u Boki Kotorskoj, Banjanima, u Veljkovim rodnim Vilusima. Kasnije je obitelj bila zatočena po logorima na Cetinju, u Albaniji i Italiji. Po izlasku iz logora na Cetinju tad petnaestogodišnji Veljko odlazi u partizanski odred.
- Moj zadatak bio je voditi zarobljenu talijansku mazgu na kojoj su bile natovarene minobacačke granate. Tek nakon nekoliko mjeseci dobio sam oružje i postao partizanski borac - prisjetio se Bulajić, koji je 1944. u borbi na Orlovom Brdu bio teško ranjen.
Kasnih 40-ih organizirao je filmski klub u kojemu su se, prvi put nakon rata, prikazivali američki i europski filmovi. Upisao je i večernji tečaj režije i glume pri produkciji Jadran filma. No zbog izjave njegova brata Stevana, mladog novinara Oslobođenja na sastanku redakcije “da u zemlji partijsko rukovodstvo živi luksuznim životom, da se kao privilegirani stalež, u vremenu sveopće nestašice, besplatno snabdijeva u diplomatskom magazinu”, mada Sarajevo nije imalo diplomatskih predstavništva, Stevana su uhitili i kaznili robijom na Golom otoku.
Veljka su tad isključili iz partije jer je imao “oportunistički stav prema bratovu istupu”. Bulajić je kasnije volontirao u filmskim i kazališnim ekipama. Među ostalim, u HNK kod Branka Gavelle u predstavi “Skup”. Bio je koscenarist u filmu “Oluja” Vatroslava Mimice, režirao je dokumentarne filmove “Kamen i more” i “Brod lutalica”. Na natječaju Ministarstva kulture dobio je stipendiju za studij režije u Centro Sperimentale u Rimu, no ona je bila mala. Dovoljna tek da plati stan, ali nedostatna i za prijevoz, hranu, odjeću... Zato je počeo volontirati kod talijanskih redatelja, asistirao je u filmovima velikana kao što su Vittorio de Sica, Luigi Zampa, Giuseppe de Santis, Federico Fellini, Mario Soldati. Uspješno je surađivao i s istaknutim talijanskim scenaristima Cesareom Zavattinijem, Ugom Pirom, Elijem Petrijem. U to vrijeme upoznao je i Sophiju Loren i Carla Pontija.
Prošao sam nekoliko talijanskih filmova dok nisam postao pomoćnik redatelja u ‘Cesti dugoj godinu dana’ De Santisa, kaže. Prvu kritiku dobio je 1953. za dokumentarac “Kamen i more”, napisao ju je Josip Bepo Depolo. Bila je objavljena u tadašnjem Narodnom listu, današnjem Večernjaku. Poslao ju je roditeljima da ih utješi jer su njegovi željeli da Veljko upiše studij medicine, kako bi nastavio tradiciju, od nekoliko liječnika u obitelji.
Redatelj je bio ustrajan u odabiru profesije. Već po povratku sa studija 1957. počeo je pripremati “Vlak bez voznog reda”, film koji su francuski filmski kritičari uvrstili među deset najboljih ostvarenja te godine. Bubu u uho ubacila mu je njegova majka. Veljko je posjetio roditelje u Sarajevu. Mama mu je pričala da je na kolodvoru vidjela čudni vlak, sa stočnim vagonima iz kojeg su ljudi istrčavali da uzmu vodu. Raspitivali su se koliko još ima do Slavonije, Vojvodine, Baranje, mnogi su bili zabrinuti. U jednom vagonu je mladost pjevala, u drugom su bili koze i krave, u trećem kreveti na kojima su ležali stariji ljudi. Nitko nije znao kamo putuju. Potom je Bulajić otišao u Dalmaciju, razgovarao s ljudima, prikupio dokumentaciju i postavio film. Svi događaji iz vlaka su, kaže, prepričane priče seljaka. Zanimljivo je i kako se Velimir Bata Živojinović našao u “Vlaku bez voznog reda”, a kojemu su se kasnije kao debitanti pridružili Ivica Pajer i Davor Antolić.
- Došao sam u Beograd razgovarati s Oliverom Marković. Prošao je zanimljiv muškarac, mahnuo Oliveri, nasmijao joj se i doviknuo ‘Ćao, Oli’. Pitao sam tko je on, a Olivera mi je rekla: ‘Jedan dečko koji se sad muva po teatru. Kaže da je završio glumačku školu u Nišu, a imao je neke manje uloge’. Zamolio sam je da ga pozove i ponudio sam mu da dođe na probno snimanje u Zagreb. On kaže: ‘Vrlo rado ako dobijem dnevnice’. I to sam mu obećao. U Zagrebu smo probali samo sat vremena. Rekao sam direktoru filma da potpiše s njim ugovor. Tako je počela naša suradnja. Bio je jako talentiran, brzo je s njim sve išlo, bez ikakvih problema na snimanju - rekao je Bulajić. Njegovi filmovi bili su iznimno cijenjeni u svijetu, otvorili su vrata i drugim redateljima bivše zemlje. Bulajićeva “Čovjeka koga treba ubiti” volio je i Orson Welles.
Govorio je Veljku da mu je to najbolji film. Dojmio se film i Carla Pontija, koji ga je gledao na premijeri u Parizu. Nagovarao je Bulajića da ponovno snime film s mnogo većim budžetom. Od “Vlaka bez voznog reda”, njegova debitantskog filma, snimio je još 15 filmova: “Rat”, “Uzavreli grad”, “Skopje 63”, “Bitka na Neretvi”, “Atentat u Sarajevu”, “Čovjek koga treba ubiti”, “Pogled u zjenicu sunca”, “Kozara”, “Visoki napon”, “Veliki transport”, “Obećana zemlja”, “Donator”, “Libertas”, “Mjesto sjećanja” te “Bijeg do mora”.
Jedini je redatelj ovih prostora koji se mogao pohvaliti premijerom svog filma u francuskom Louvreu. Bila je to premijera “Kozare”. Bulajić je pozvao i prijatelja, redatelja i kritičara Françoisa Truffauta koji je, kao i Bulajić, debitirao u Cannesu s filmom “400 udaraca”.
- Došao je u zadnji trenutak i sjeo sa strane. Po završetku su se oko njega odmah okupili francuski novinari, a on je govorio da je ‘Kozara’ film koji ga je uvjerio da se još puno može napraviti na temu 2. svjetskog rata. O ‘Kozari’ je pisao Le Monde, svi vodeći listovi Francuske pa je uslijedila premijera i u Španjolskoj, Italiji... - prisjetio se. Nekoliko godina kasnije, poslije Venecijanskog festivala na kojemu je Bulajićev film “Skopje 63” nagrađen Grand Prixom Zlatni lav, upoznao je Tita. 8ga je pozvao na Brijune i pitao koji je njegov sljedeći film. Bulajić je odgovorio da bi volio napraviti film o bitki za ranjenike. Tito je obećao podržati film, ali to je značilo samo da će dati vojsku.
- Smatrao sam da čovjeku koji je dao podršku filmu, vrhovnom zapovjedniku, trebam poslati scenarij. I jesam. Dva tjedna kasnije zvali su me u Beograd na sastanak s Titom, ali prije toga razgovarao sam s njegovim savjetnicima. Lijepo su me dočekali, pohvalili scenarij, ali se i začudili zašto Tita nema u filmu. Smatrali su da treba prepraviti scenarij. Pretpostavljao sam da je to u dogovoru s njim, da ih je ovlastio da mi to kažu - priča Bulajić. Kasnije, kad ga je i Tito primio, rekao je da se ne slaže s mišljenjem njegovih savjetnika. Istaknuo je da Tito ne bi trebao biti glavni lik jer radi film o ranjenicima, tifusarima, partizanima koji su ih čuvali, branili, bili opkoljeni... i da je dovoljno što na početku filma postoji njegova naredba: “Ranjenike ne smijemo ostaviti!” i ona kasnije da se sruši most.
- Riskirao sam i po cijenu da ne radim ‘Neretvu’. Tito je malo razmišljao i rekao neka napravim film kakav želim te da njegove savjetnike više uopće ne zovem i neka ih udaljim od filma. Tek je u Sarajevu na premijeri vidio film – govori Bulajić. Trebao je režirati i “Sutjesku”, zvali su ga. Nakon “Neretve” dobio bi punu podršku za svaki film. No i na tu temu se razgovaralo s Titom. Rukovodstvo Bosne i Hercegovine zahtijevalo je da u “Sutjesci” Tito bude glavni lik.,
- ‘Sutjesku’ su zamislili kao veliku partizansku pobjedu, a ona to nije bila. Sutjeska je bila poraz. Najgori. Jako je nemoralno od poraza raditi pobjedu, tim više što se i od poraza također može napraviti veliki film. Nije se moglo sporazumjeti, pa sam rekao da ne mogu, da sam umoran od snimanja, da mi treba odmor - kaže Bulajić.
Njegova posvećenost filmu trajala je od djetinjstva, kad je u sarajevskom kinu Drina i u zagrebačkoj Romaniji kao klinac gledao filmove. U jednom od intervjua pojasnio je u kojoj je mjeri bio posvećen filmu.
– Sasvim! Cijelim svojim bićem! Tako mi se dogodilo da 1962. nisam bio u Zagrebu uz suprugu Vlastu kad nam se rodila kći Maša. Bio sam na snimanju ‘Kozare’. Iako sam želio biti uz suprugu u tim trenucima, ponovilo se to i 1969., kad nam se rodila druga kći Ana. Bio sam u Parizu na svjetskoj premijeri filma ‘Bitka na Neretvi’ - završava Bulajić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
