'Sto puta sam htjela odustati od glume u Americi, ali ne mogu reći zbogom, uvijek se vratim'

Hrvatsku glumicu Leonu Paraminski (41) uskoro gledamo u Netflixovoj seriji “Tribes of Europa”, a tijekom karijere radila je u hrvatskim i u svjetskim produkcijama. Glumici je bilo vrlo zabavno glumiti u apokaliptičnoj seriji, ali i zahtjevno. Njezina uloga vezana je za tim specijalnih postrojbi te je bila jedina žena u timu, ali muškarci su, kaže, pazili na nju. Snimali su u Hrvatskoj, Češkoj i Berlinu, od toga su četiri dana bili u Glini 2019., a scene su zaprepastile gledatelje jer ulice u seriji izgledaju gotovo isto kao sad, nakon razornog potresa krajem prosinca prošle godine.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:19

Video: MICHAEL DALDER/REUTERS

Leona godinama živi u Santa Barbari, u Kaliforniji, gdje utočište najčešće pronalaze holivudske zvijezde koje žele privatnost. Tijekom pandemije nije snimala filmove niti serije te nije ni bilo audicija kao ranije, stoga je u to vrijeme predavala glumu na gradskom koledžu u Santa Barbari. U Americi živi sa suprugom Tinom Komljenovićem (38), s kojim je u braku od 2012.Još malo joj treba da bi, kaže, živjela “američki san”, iako kaže kako je on s godinama poprimio drukčije oblike i ovisi o tome što čovjek traži u tom “američkom snu”. Od gradova u SAD-u kao najdraže istaknula je New York, San Francisco i Seattle, iako se u budućnosti vidi u europskom gradu. Kada dođe do mirovine, kaže, voljela bi živjeti na otoku u Hrvatskoj.

Snimali ste seriju “Tribes of Europa” koja će od 19. veljače biti dostupna na Netflixu. Kako ste se snašli u ulozi Linde Vasquez? Što vam je bilo najzanimljivije?

Kontaktirali su me Mladen Starčević i Martina Subašić, sjajan tim iz agencije Casting.hr u Zagrebu. Odradila sam audiciju putem self-tapea kad sam bila u Hrvatskoj na godišnjem odmoru. Ušla sam u uži krug, imala još jednu audiciju i javili su mi da sam dobila ulogu. Pripreme smo imali u Pragu, a snimali smo u Petrovoj Gori. Uvjeti rada su bili fantastični, bilo je lijepo surađivati s internacionalnom ekipom glumaca.

Glumili ste u nekoliko serija srpske produkcije poput “Budva na pjeni od mora” te “Senke nad Balkanom”. Koja vam je uloga bila najdraža?

Svaka uloga mi je posebna i draga na svoj način. Ne bih mogla izdvojiti najdražu, svaka je ocrtavala neki period u mom životu. Nekad u sjećanju ostaje možda čak manje uloga, a više projekt u cjelini. Nekad se sve složi i bude genijalno, imate divnu ekipu, lokacije, posao čini kao godišnji odmor, ali ponekad se posao snova pretvori u kaos i muku. Ova oba projekta koja ste naveli iznimno su mi prirasla srcu i važna su mi jer su mi bile izazovne i zanimljive uloge, a bila je i vrhunska i vesela ekipa te su se stvorila neka prijateljstva za cijeli život.

Je li vam draže glumiti u domaćim ili stranim produkcijama? Zašto? Volite li više glumiti u filmovima ili serijama?

Gluma je zanat i gluma je rad. Na materinjem jeziku je uvijek ljepše i slobodnije glumiti, može se lakše improvizirati, snaći se puno brže u danoj glumačkoj situaciji, dok je strani jezik uvijek izazovan, nudi više mogućnosti i dobra je škola. Zakonitosti seta su uvijek iste, dok raskoš i uvjeti snimanja ovise o budžetu kojim produkcija raspolaže. Ne znam što bih rekla što mi je draže. Serije se danas rade kao filmovi i to je veliki gušt. Film je bio oduvijek moja prva ljubav i moji početni koraci. Kazalište je, pak, posebna ljubav zbog početnog intimnog rada i onda ogoljivanja, dijeljenja i interakcije s publikom.

Što najviše volite u vezi svog posla?

Fleksibilnost, kreativnost, stvaranje, rušenje tabua, emocije, znatiželju, neočekivanost, igru, slobodu, ljude, putovanja, razmjenu, dinamičnost, uzbuđenje, izlazak iz svoje komforne zone, učenje i uvijek novo iskustvo.

Prije nekoliko godina odselili ste se u Ameriku. Na kojim sada relacijama živite i gdje vam je najljepše? 

Na relaciji Santa Barbara, Los Angeles, Zagreb. Gradove pamtim po ljudima, prijateljstvima i iskustvima. Svaki grad nosi posebnu vibru i te gradove nosim sa sobom gdje god krenula, ali Zagreb će uvijek biti i ostati moj grad za koji me veže puno uspomena.

Je li selidba najluđa stvar koju ste napravili zbog ljubavi?

Apsolutno! Ali jednom se živi pa zašto ne probati. Najlakše se vratiti.

Kolika je razlika između Amerike i Balkana što se tiče načina života?

To je apsolutno neusporedivo. Ništa nije crno ili bijelo i ne valja banalizirati. Poetički govoreći - Balkan je starac, napaćen i osiromašen, velikog srca i duše, zna da bi moglo bolje pa je sjetan na stara vremena te čeka neka bolja. Amerika je veliko, zahtjevno, razmaženo, često i histerično dijete, s dozom elegantne patetike, uvijek pristojno kad bljucne, ima sve najblještavije igračke ovog svijeta, dijete kojem nikad nije dovoljno, nikad zadovoljno, s očekivano potisnutim smislom za humor u ime političke korektnosti jer tako je naučilo.

Jeste li požalili što ste otišli u Ameriku?

Nisam požalila jer su mi se otvorili novi horizonti i iskustva. Srela sam zanimljive ljude, obogatila život i živimo kako smo htjeli. Naravno, vratila bih se uvijek i vraćam se zbog dobrih projekata i dragih ljudi.

Možete li reći da živite američki san?

Još samo malo pa sam tamo. To sam već više puta rekla i opet ću, smatram da onaj američki san koji mi pamtimo iz davnih dana nije taj američki san, poprimio je druge oblike. Ovisi što svatko od nas koji se upustio u tu avanturu vidi i traži u američkom snu.

Kakva je percepcija američke javnosti o hrvatskim glumcima?

Percepcija američke javnosti o hrvatskim glumcima kao takvima ne postoji jer nema tradicije učestalih bitnih nominacija, velikih nagrada i glavnih uloga u odličnim projektima kao što je to slučaj sa švedskim, francuskim, španjolskim, čak i talijanskim glumcima te, naravno, neusporedivo i najviše zastupljena kategorija britanskih i australskih glumaca jer su istoga govornog područja.

Jeste li ikad htjeli odustati od glume u Americi?

Sto puta i još odustajem. Ali se uvijek dogodi nešto što me vrati. Očito ipak postoji još nešto za mene jer kao da ne mogu s lakoćom okrenuti leđa i zauvijek reći zbogom glumi. Jedino što mogu najiskrenije reći u ovom trenutku je ‘vidjet ćemo’.

Godina 2020. bila je iznimno teška za mnoge - dogodili su se pandemija, potres... Jeste li tijekom potresa u ožujku ili prosincu bili u Zagrebu? Kojih lijepih stvari ćete se sjećati iz 2020.?

Jesam, bila sam u prosincu i, na sreću, meni nije bilo tako traumatično iskustvo kao nekima koje poznajem, možda zato što su u Kaliforniji često manji potresi i podrhtavanja. Prosinački potres je najviše posljedica ostavio u Baniji, znam neke ljude koji su ostali bez doma, suosjećam s njima i to je nezamisliva trauma i stres. Što se tiče lijepih iskustava, dogodile su se neke jako lijepe stvari u 2020., ali ću ih još malo zadržati za sebe.

Budući da se stanje s pandemijom još ne smiruje, što radite u slobodno vrijeme, kad nema izlazaka, kafića...?

Kuham, čitam, pišem, nađem se prijateljima vani, idem u prirodu, hodam, meditiram, gledam filmove i serije, razmišljam o životu... Ovaj mjesec se vraćamo u Kaliforniju i tamo su se upravo prije nekoliko dana opet otvorili restorani i kafići i lijepo je vrijeme, tako da se veselim opet malo promjeni.

Jeste li dogovorili neka nova snimanja u ovoj godini? Ako da, o čemu je riječ?

Ovoj 2021. se posebno veselim i ta će godina biti posvećena nekim drugim stvarima, a najmanje poslovnim, no u ovom trenutku vam ne mogu reći ništa više o tome.

Od 2012. ste u braku s Tinom Komljenovićem. Kako ste se upoznali? Je li to bila ljubav na prvi pogled?

Moja i Tinova ljubav je rijetka, prelijepa, duboka, postojana i zahvalna sam svemiru na tome, ostvario je moje želje po pitanju partnera i ne, nije bila ljubav na prvi pogled, stvarala se neko vrijeme, iako ne dugo, onako taman.

Biste li se vratili živjeti u Hrvatsku? Gdje je vaš dom?

Penzija na nekom našem otoku, da, definitivno. Dom mi je sada trenutačno u Americi, ali Hrvatska je isto tako moj dom i uvijek će to i ostati.